Đilasu očigledno nije bilo nimalo jednostavno da prihvati novu situaciju. Tako Vladimir Dedijer piše: "Od svih ljudi koji su okruživali Tita, Milovanu Đilasu je trebalo najviše vremena da se prilagodi, ne zato što je bio politički kolebljiv, već zbog njegovog crnogorskog violentnog temperamenta. Od februara do juna 1948. godine njegova su se raspoloženja ponovo kretala poput klatna, kao što je bio slučaj u sličnim odlučujućim situacijama za vrijeme rata, 1941. godine u Crnoj Gori i juna 1943. godine na Sutjesci. U jednom trenutku bi pao u duboku depresiju i bio na ivici samoubistva, a već u sljedećem bi blistao od optimizma." Situacije Đilasovog teškog preživljavanja ovog perioda, kao i njegova temperamentna istupanja, odluke i opredjeljenja u pravcu promjene mišljenja, Dedijer opisuje na sljedeći način: "Staljin i Molotov su 27. marta uputili Centralnom komitetu ultimatum, a Centralni komitet je o cjelokupnoj situaciji raspravljao na sjednicama 12. i 13. aprila. U nekoliko pisama prispjelih iz Moskve, Kardelj i Đilas su optuživani kao "trockisti". Lazar Koliševski, jedan od vodećih jugoslovenskih komunista, pismeno mi je potvrdio da je Đilasa veoma pogodila Staljinova i Molotovljeva optužba da je "trockista". Na sjednici je pred svima pao u duboku depresiju i vikao da će izvršiti samoubistvo jer ne može podnijeti takvu uvredu. Tito i ostali su ga smirivali, a odmah zatim otišao je u drugu krajnost i postao jedan od najžešćih kritičara Staljinove tvrdnje da je jugoslovenska partija buržoaska i da smo iznevjerili socijalizam. Đilas je toliko bio opsjednut ideologijom da nije bio u stanju da vidi da je Staljinova proklamacija čista prevara."
U memoarima, Đilas u više navrata skreće pažnju na latentne pojave kritičkog odnosa prema sovjetskoj državi, ideologiji i politici, koje su se u njemu javljale i prije jugoslovensko-sovjetskog sukoba. U tom smislu, prije svega, treba uzeti u obzir njegove tvrdnje da je u vrijeme kada je stupio u partiju staljinizam prihvatio u obliku "gotovih formula", odnosno dogmatski i nekritički, i da je samim tim, kasnije, u dodirima sa stvarnošću postepeno dolazilo do urušavanja rigidnih uvjerenja i do mogućih pojava, kako ih on često naziva, "jeretičkih" misli. Đilas je sebe iz tog perioda, osim kao dogmatski orijentisanog ideologa, predstavio i kao osobu u neprekidnom razmišljanju, dilemama i sumnjama. Zametak svojih kritičkih odnosa prema SSSR-u opisuje kroz tri svoja boravka u prvoj zemlji socijalizma, 1944, 1945. i 1948. godine. Tokom prvog boravka, 1944. godine, Đilas je vjerovatno formirao zaključak koji se po prvi put odnosio na sagledavanje neke vrste autonomnog odnosa dviju strana, odnosno da jugoslovenski komunisti kao dosljedni internacionalisti moraju biti čvrsto vezani za SSSR, ali i da svoja politička pitanja moraju rješavati sami, jer je i sovjetska strana, prije svega, okrenuta sebi. Tada je i o Staljinu, nasuprot dotadašnjem idolatrijskom mišljenju, prvi put, kako kaže, stekao "racionalne, mada necjelovite i nedomišljene utiske". Poslije drugog boravka, aprila 1945, koji se odvijao pod neprijatnim okolnostima "incidenta" sa Crvenom armijom, Đilas bilježi da je "tamo odnio i otud ponio sumnje", dok se sa trećeg i posljednjeg boravka navodno vratio "kritičan i razočaran bezmalo prema svemu" u SSSR-u, ali još "nedovoljno i nedozrelo kritičan prema ideji i njenom otelotvorenju u Staljinu..." Ukratko, Đilasove tvrdnje se odnose na to da je on neposredno pred izbijanje jugoslovensko-sovjetskog sukoba intimno već gajio određene kritičke poglede u odnosu na SSSR. Ovi Đilasovi iskazi ne mogu se sa sigurnošću potvrditi, jer do sada raspoloživi izvori ukazuju suprotno, da je u ovom periodu zastupao izrazito staljinističke stavove i odanost sovjetskoj politici i ideologiji, kao, uostalom, i cjelokupno rukovodstvo u skladu sa tadašnjom linijom KPJ.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar