U nastojanjima da sprovedu svoje političke i ideološke zamisli, jugoslovenski komunisti su duboko ukorijenjene antagonizme bosanskohercegovačkog društva pripisivali tuđinskim okupacionim vlastima i domaćem "protivnarodnom režimu", uvjereni da ideologija koje su nosioci ima snagu da nadjača snažnu međuetničku mržnju i obezbijedi uslove za zajednički život bosanskohercegovačkih naroda u okvirima jedinstvenog, čak i užeg, državno-teritorijalnog okvira, na temeljima novog socijalističkog poretka.
U međuratnom periodu komunisti su bili beskompromisni borci protiv "velikosrpskog hegemonizma", da bi se na početku Drugog svjetskog rata našli u paradoksalnoj situaciji. Iako ne treba zaboraviti ratne zasluge hrvatskih i naročito muslimanskih antifašista, KPJ je kao organizator narodnooslobodilačke borbe u redovima srpskog seljaštva našla glavnu snagu za svoju ustaničku akciju. I pored toga što je borba za fizičku egzistenciju bila glavni pokretač srpskih seljačkih masa ka NOP-u, a politički program komunista nerijetko neshvatljiv i teško razumljiv, Srbi su od svih bosanskohercegovačkih naroda najbrže i najšire prihvatili revolucionarnu politiku KPJ, čineći njenu suštinsku avangardu. Dominantno učešće Srba u ustanku predstavljalo je problem pri implementaciji internacionalističkog ideološko-političkog koncepta KPJ i prijetilo kolapsom njenog strateškog projekta. Stoga se političko-propagandnim radom na terenu željela postići ujednačenost učešća naroda Bosne i Hercegovine u NOP-u i time obezbijediti pokriće za sprovođenje svojih ideja, usmjerenih u pravcu "izjašnjavanja" Srba, Hrvata i muslimana za zajedničko življenje u, kako je propagirano, "zbratimljenoj" Bosni i Hercegovini, na temelju njihove povezanosti "čvrstim bratstvom u ustanku". Međutim, nije potrebno mnogo "zagrebati" nanos ideološke farbe da bi se jasno ukazao problem "zajedničke oružane borbe" i "bratstva" u ustanku bosanskohercegovačkih naroda koji kompromituje na tom principu sprovedenu političku odluku konstituisanja federalne Bosne i Hercegovine. Mada je od početka rata bila široko primjenjivana propaganda za uključivanje u ustanak muslimanskih i hrvatskih masa, te isticano da narodnooslobodilačka borba nije samo borba srpskog naroda, nego podjednako borba za nacionalno oslobođenje svih naroda Jugoslavije, problem nejednakosti i neravnomjernosti nacionalnog sastava partizanskih jedinica pratio je NOP i KPJ do konačnog oslobođenja i pobjede revolucije, što je kredibilitet na tom principu uspostavljenih odnosa u značajnoj mjeri dovodilo u pitanje.
Hrvatska društveno-politička elita sa katoličkim klerom, kao i dominantan dio ostalog bosanskohercegovačkog hrvatskog stanovništva, dočekali su formiranje NDH kao ostvarenje sna o nezavisnoj državi. Vođstvo ove marionetske fašističke države je Bosnu i Hercegovinu smatralo hrvatskom zemljom, a bosanskohercegovačke Hrvate stubom ustaške države i garantom uspjeha njenih ratnih ciljeva. Nasuprot tome, participacija Hrvata u NOP-u bio je za KPJ jedan od najkrupnijih ratnih političkih problema. U Informaciji o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, koju je sekretar PK KPJ za BiH Đuro Pucar Stari 22. marta 1945. dostavio CK KPJ, piše da bosanskohercegovački Hrvati "i danas, najvećim dijelom stoje van pokreta", da se oni, naročito u zapadnoj Hercegovini, "aktivno bore protiv pokreta", te da je KPJ samo u "lokalnom okviru" uspjela izvršiti uticaj na Hrvate. Kao razlog navedena je "krvna vezanost velike većine bosanskih Hrvata za neprijatelja".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
