Raspoloženje ogromne većine muslimana i opredjeljenje KPJ – bratstvo i zajednička oružana borba svih naroda Bosne i Hercegovine, početkom Drugog svjetskog rata bili su na suprotnim političkim polovima. (Riječ musliman autor koristi u vremenskom kontekstu kada je ona u skladu sa državnom politikom označavala vjersku pripadnost i pisala se malim slovom-prim. prir.). Oni su radije stupali u ustaške, nego u partizanske vojne jedinice. Takvo raspoloženje podsticalo je djelovanje ustaške propagande da je Bosna i Hercegovina "srce hrvatske države", a muslimani "cvijeće hrvatskog naroda". U tom smislu još značajniji je bio uticaj jednog broja intelektualaca i većeg dijela funkcionera JMO koji su prema ustaškoj državi zauzeli lojalan stav i u organima vlasti NDH obavljali visoke funkcije.
Osim toga, na opredjeljenje muslimanskog stanovništva veliki uticaj su vršili visoki službenici Islamske vjerske zajednice. Reisul-ulema Fehim Spaho je 11. maja 1941. godine, obraćajući se vjernicima u "dupke punoj" sarajevskoj Gazi Husrefbegovoj džamiji, uz prisustvo predstavnika sarajevskih mjesnih vlasti i potpredsjednika Vlade NDH Osmana Kulenovića, javno podržao ustaški poredak. Tom prilikom je kazao da je smatrao "svojom prvom dužnošću" da jednom "vjerskom svečanošću obilježimo ove svijetle momente naše povijesti". Klicajući je pozdravio "Nezavisnu Državu Hrvatsku" i Poglavnika, koji je "svojom borbom" i uz pomoć "slavom ovjenčane njemačke vojske" izvojevao državu koju muslimani smatraju svojom i u kojoj će se osjećati kao svoji na svome. Govor koji je zvučnikom prenošen u prepuno džamijsko dvorište i okolne sarajevske ulice, pratilo je snažno odobravanje prisutnog naroda.
Sa držanjem muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini početkom Drugog svjetskog rata bio je upoznat i vođa Trećeg Rajha. Adolf Hitler je u razgovoru sa Antom Pavelićem, juna 1941, izrazio mišljenje da "muslimani istočne Bosne mogu biti pouzdan nosilac ustaškoj NDH i odigrati 'dragocjenu' ulogu u njenoj aktivnosti na protivsrpskom pravcu." U prilog ovom Hitlerovom mišljenju ide zabilježeno da su pojedini muslimani u istočnoj Bosni (područje Romanije) dolazak njemačkih trupa dočekali parolama: " Eto nama Švabe, eto nama babe, eto nama Hitlera nosi nam lutnera [bijelo brašno]".
Politika bratstva i zajedničke oružane borbe u širim muslimanskim masama prvih mjeseci ustanka, odnosno do kraja 1941. godine, nije naišla na plodno tlo i hvatala dublji korijen. Uticaj KPJ među stanovništvom islamske vjere, koji je bio ograničen na jedan dio školske i radničke omladine iz radničkih kvartova Sarajeva i drugih većih gradova, nije se značajno proširio ni tokom 1942. godine. Odnosi iz prošlosti, brojčana premoć Srba u partizanima, način ponašanja antikomunističkog islamskog vjerskog službeništva, ali i držanje njihovih "političkih ljudi", razlozi su izostanka masovnijeg učešća muslimana u NOP-u. Poslije pomenutog nastupa reisa Spahe, izjava Džafera Kulenovića na skupštini Hrvatsko-muslimanskog kulturnog društva ''Narodna uzdanica'', jula 1942, bila je još drastičnija. Pohvalio je primjer muslimanskih mladića koji sa Jurajem Francetićem "čiste našu zemlju", što je u određenoj mjeri usmjeravalo razmišljanje dijela muslimana, pogotovo omladine sposobne da nosi oružje.
S druge strane, razvojem ustanka komunisti su dosta lakše preuzimali rukovodstvo nad srpskim ustanicima. Politički komesari KPJ tumačili su politiku bratstva, objašnjavajući pobunjenoj masi suštinu i smisao ustanka. Inicirali su i usmjeravali oštricu borbe protiv okupatora i njegovih pomagača, sputavali politiku nacionalnog revanšizma protiv Hrvata i muslimana, odbacivali politiku nacionalne odmazde.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
