Kao vid borbe za postizanje "oružanog bratstva", Partija je u srpske krajeve, među srpske ustanike, slala hrvatske i muslimanske komandante ili političke komesare da tumače njenu ideju narodnooslobodilačke borbe i nacionalne politike. Ova akcija je takođe pokazala probleme sprovođenja politike "bratstva u zajedničkoj borbi". Zbog ratnih tragedija srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, ali i ranijih animoziteta, borci srpske nacionalnosti su izražavali podozrivost i nepovjerenje u hrvatski i muslimanski rukovodeći i komandni kadar. Postojanje takvog raspoloženja ukazuje na otpor glavne snage ustanka osnovnoj ideji KPJ na kojoj je izgrađivala "zbratimljenu", federalnu Bosnu i Hercegovinu.
Početkom novembra 1942. jedinice NOP-a oslobodile su Bihać, drugi po veličini grad u Bosanskoj Krajini. Najvažniji događaj u periodu takozvane "Bihaćke republike" bilo je osnivanje AVNOJ-a. Na Prvom zasijedanju ovog tijela usvojeni su akti kojim su potvrđeni ključni stavovi KPJ o nacionalnom pitanju i ustrojstvu nove Jugoslavije. Rezolucijom o osnivanju istaknuto je da je osnovni zadatak AVNOJ-a u narednom periodu "dalje razvijanje jedinstvenosti napora svih naroda Jugoslavije za izvojevanje konačnog oslobođenja za sve njih i za stvaranje uslova za punu njihovu slobodu i ravnopravnost u oslobođenoj bratskoj zajednici, koju niko neće moći razoriti jer će se iskovati u ognju zajedničke borbe".
Takođe, Proglasom narodima Jugoslavije, dokumentom značajnim za pitanje položaja Bosne i Hercegovine u budućoj državi, u obraćanju muslimanima naglašeno je da oni "već danas" znaju "gdje im je mjesto u zajedničkoj borbi sa onima koji se bore za ravnopravnost, bratstvo i vjersku snošljivost." Dalje je istaknuto da svi "Bosanci i Hercegovci" samo "ujedinjeni i složni" mogu sebi ostvariti ljepšu zajedničku budućnost. Svima, Srbima, Hrvatima i muslimanima poslata je poruka neophodnosti iskrene i bratske saradnje da bi "Bosna i Hercegovina kao jedinica u našoj bratskoj zajednici, mogla napredovati na zadovoljstvo svih bez razlike na vjeru i stranku". Dakle, vrhovni organ nove vlasti najavio je novi državno-pravni status Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji i samouvjereno konstatovao da je "u plamenu narodnog ustanka, koji je zahvatio sve narode i sve zemlje Jugoslavije, ostvareno borbeno jedinstvo svih rodoljubljivih snaga naših naroda".
Nasuprot obnarodovanom, stvarnost je bila drugačija. Iako je politička aktivnost KPJ tokom tromjesečne vlasti na novooslobođenoj teritoriji naseljenoj sa oko 100.000 stanovnika islamske vjere dala određene rezultate, i više stotina muslimanskih boraca stupilo u partizanske jedinice, problem bratstva i konzistentne zajedničke oružane borbe naroda Bosne i Hercegovine i dalje je bio izražen. Razlog za ovakvo stanje KPJ je tražila u slabom političkom radu, naročito nižih partijskih organizacija, među nesrpskim masama. Razlog se, međutim, nalazio u deficitu zajedničkog istorijskog sjećanja koje bi potpomoglo formiranje potrebne političke svijesti o priključivanju pokretu koji je pozivao u zajedničku oružanu borbu. Kako je ona izostala, na tim osnovama proizvedena bosanskohercegovačka državnost čuvana je sprovođenjem često prisilne, pokazalo se teško održive, međunacionalne integracije.
Kapitulacija Italije, 9. septembra 1943, i porazi Njemačke na Istočnom frontu i u Africi, otvorili su pitanje statusa NDH, a time i Bosne i Hercegovine i stanovništva islamske vjere u novoj državi. Među muslimanima, naročito onim pod uticajem autonomističkog pokreta, dominirao je stav da pobjeda Njemačke znači njihovu sigurnu budućnost, dok ih pobjeda Britanaca i Rusa prepušta na "milost i nemilost Srba i Srbijanaca".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
