Enver Redžić navodi da je u tom vremenu neizvijesnosti i razmatranja što bi im donijela pobjeda Njemačke a što Rusa i Britanaca, među muslimanskim "najistaknutijim ljudima" provijavalo mišljenje da je najbolje držati se neodređenog stava, kako bi se moglo "pristupiti i u jedan i u drugi tabor".
S druge strane, KPJ nije mijenjala političko stanovište o tome da njen koncept narodnooslobodilačke borbe, a samim tim i revolucije, može biti uspješan samo ako u njoj učestvuju svi narodi Bosne i Hercegovine. Zbog toga je ona uporno težila ostvarivanju nacionalne ravnomjernosti, odnosno omasovljenju nesrpskog elementa u partizanskim jedinicama. Uspjesi NOP-a na području sjeveroistočne Bosne, naročito oslobođenje Tuzle početkom oktobra 1943, sudeći po pojedinim dokumentima partijske provenijencije, predstavljali su događaj od izuzetnog značaja za jačanje nacionalne ujednačenosti u partizanima.
S obzirom na njihovu izrazito slabu participaciju u partizanskim jedinicama, komunistima je pristupanje NOP-u dijela Hrvata tuzlanske regije bila "još značajnija pojava" od prilaska muslimana. Priključenje NOP-u prvaka HSS Aleksandra Preke, Ante Kamenjaševića, Jure Begića, Bogomira Brajkovića, dr Luke Šimovića, Iva Sunarića i Ivice Martinovića trebalo je da podstakne Hrvate Bosne i Hercegovine da slijede primjer sunarodnika iz tuzlanske oblasti. Kako bi dodatno omasovila uključivanje pripadnika ovog naroda u partizanske jedinice, KPJ je 10. oktobra 1943. formirala vojnu formaciju sa hrvatskim nacionalnim predznakom. Novoosnovanu "Prvu bosansku hrvatsku brigadu" sačinjavali su Hrvati iz naselja oko Tuzle, koji su nakon oslobođenja grada prišli NOVJ. Međutim, problem bratstva u zajedničkoj oružanoj borbi bio je vidljiv i u ovoj političkoj akciji komunista. Brojčana nadmoć Srba u NOP-u izazivala je podozrivost Hrvata, pa je rukovodstvo PK KPJ za BiH smatralo da bi bilo "poželjno" da u jedinici bude "što više rukovodilaca Hrvata". Drastični nedostatak hrvatskog kadra u NOP-u stvarao je partijskom vođstvu u Bosni i Hercegovini "dosta teškoća" u realizaciji ove zamisli. Zastupljenost bosanskohercegovačkih Hrvata u NOP-u ostala je jako slaba. Među njima je, naročito u zapadnoj Hercegovini, kako u ratu tako i poslijeratnim godinama, bilo izraženo stanovište da su partizani i NOP "velikosrpski pokret uperen protiv hrvatske države i Hrvata".
Tek nakon što su porazi Njemačke, kapitulacija Italije i pad Tuzle u partizanske ruke dali snažan nagovještaj ratnog ishoda, počelo je masovnije prilaženje muslimana NOP-u. Komunistička partija Jugoslavije je uvođenjem u partizanske redove "viđenijih" muslimana, vojnika i činovnika bliskih NDH, kao i pripadnika pronacističkih autonomističkih muslimanskih milicija, nastojala da pridobije muslimanske mase na svoju stranu i na terenu realizuje ideološko-političku zamisao "bratstva i zajedničke oružane borbe", kao temeljno načelo "združene" Bosne i Hercegovine.
Domobranski pukovnik Sulejman Filipović se nedugo nakon oslobođenja Tuzle priključio NOP-u. Iako je sve do jeseni 1943. bio starješina redovnih oružanih snaga NDH, kao vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a učestvovao je u konstituisanju "zbratimljene" federalne Bosne i Hercegovine i federativne Jugoslavije. Osim toga, formiranjem prve Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ), marta 1945, povjeren mu je resor ministarstva šumarstva. Pri angažovanju dojučerašnjeg neprijateljskog oficira na ovako visoku državnu funkciju KPJ se prvenstveno rukovodila političkim pragmatizmom i potrebom, što je prema pojedinim izvorima izgleda bio i Filipovićev motiv "promjene dresa".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
