Priključivanje NOP-u Ismeta Bektaševića, sa stanovišta nacionalnog ujednačavanja partizanskih jedinica i "povezivanja sa muslimanskim masama", komunistima je bilo od izuzetnog značaja. Bektašević je kao komandant autonomističke "Muslimanske legije" NOP-u pristupio polovinom oktobra 1943. godine. Nedugo zatim biran je za vijećnika ZAVNOBiH-a i člana njegovog Predsjedništva, a kasnije i za člana AVNOJ-a. Nakon što je učestvovao u konstituisanju federalne Bosne i Hercegovine i federativne Jugoslavije, već u decembru 1943, ponovo je "promijenio stranu" i obnovio saradnju sa "okupatorom i ustašama". Kao njihov saradnik osuđen je i strijeljan od partizana 1945. godine.
Ako bi se Sudžukina politička likvidacija mogla povezati sa "podozrivošću komunista prema muslimanima", ili obračunom sa neistomišljenikom koji je na Drugom zasijedanju AVNOJ-a istupio sa drugačijim prijedlogom i shvatanjem rješavanja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, slučajevi Kršlaka i Bektaševića, takođe vijećnika na ključnim zasijedanjima ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, argumentuju petokolonaško i preletačko držanje pojedinih muslimanskih prvaka. Njihovo političko ponašanje svakako je uticalo na produbljivanje kolebljivosti i rezervisanosti stanovništva islamske vjere prema NOP-u i KPJ.
Rezolucijom usvojenom na Prvom zasijedanju ZAVNOBiH-a, 25. i 26. novembra 1943, "najavljena" je nekoliko dana kasnije donesena Odluka Drugog zasijedanja AVNOJ-a po kojoj je Bosna i Hercegovina ustanovljena kao ravnopravna jedinica federativne Jugoslavije koja nije "ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska". Kao osnov na kojem je temeljen njen položaj i budući zajednički život njenih naroda, u ovaj značajni dokument bosanskohercegovačke državnosti ušle su ratne ideje KPJ da se "u plamenu narodnooslobodilačke borbe brišu tragovi zlosrećne prošlosti i stvara nerazrušivo bratstvo naroda Bosne i Hercegovine", kao i da su "narodi Bosne i Hercegovine, u zajednici sa drugim narodima Jugoslavije, zajedničkim naporima kroz oružanu borbu za slobodu i nezavisnost izvojevali pravo da urede svoju zemlju onako kako to najviše odgovara volji i interesima i njih samih i svih naroda Jugoslavije".
I pored toga što je Rezolucijom iz političke potrebe proglašena, jasno je da je problem ravnopravnosti "zajedničke oružane borbe" bosanskohercegovačkih naroda ozbiljno problematizovao temeljna načela ZAVNOBiH-ovske Bosne i Hercegovine. Stoga je na Prvom zasijedanju ZAVNOBiH-a, kao jedan od zadataka, pred NOP u Bosni i Hercegovini postavljeno uvođenje novih boraca, naročito muslimana i Hrvata.
Osim toga, sa govornice su se čula otvorena mišljenja pojedinih vijećnika da je njihovo aktivno učešće u narodnooslobodilačkoj borbi i dalje dosta slabo. Rodoljub Čolaković je u svom referatu tom prilikom istakao: "Porazi Hitlerovi na bojnom i političkom polju, razmah narodnooslobodilačke borbe i uspjesi naše Narodnooslobodilačke vojske, koja je svojim stavom prema muslimanima i Hrvatima kao cjelini već odavno uživala njihove simpatije, omogućili su da se u vatri borbe kuje borbeno jedinstvo naroda Bosne i Hercegovine. To je najljepša i za budućnost Bosne i Hercegovine najznačajnija pobjeda našeg narodnooslobodilačkog pokreta. Međutim, to prilaženje bosanskih muslimana i Hrvata na pozicije aktivne borbe protiv fašističkog okupatora razvija se, s obzirom na burni razvitak situacije u svijetu i kod nas, sporo." Slično je diskutovao i ugledni sarajevski pravnik, dr Hamdija Ćemerlić.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
