Sarajevski pravnik dr Hamdija Ćemerlić kritikovao je muslimanske vođe koje su "otišle u Pavelićevu vladu" i nastojale da muslimane "masovno uvuku u pokolj srpskog naroda", te ocijenio ulogu muslimana u NOP-u: (...) Muslimani su se pasivno držali prema narodnooslobodilačkoj borbi. Izuzetak čine oni rijetki pojedinci koji su odmah od početka stupili u NOV."
U namjeri da izmijeni ovo već hronično stanje, KPJ je decembra 1943. inicirala Proglas muslimana vijećnika ZAVNOBiH-a kojim su pozvali stanovništvo islamske vjere u Bosni i Hercegovini da učine "prelom u svom dosadašnjem držanju i pođu svi do jednog u narodnooslobodilačku borbu". Istupivši kritički, vijećnici su istakli da su muslimani i u "ovim sudbonosnim danima, kada se radi o biti ili ne biti" u većini ostali kolebljivi i da se sporo odlučuju za pristupanje NOP-u. Međutim, među potpisnicima ovog dokumenta bili su već pomenuti Sudžuka i Kršlak, kao i Ismet Bektašević koji je istog mjeseca kada je Proglas objavljen "obnovio saradnju sa okupatorom i ustašama". Stoga, kritika kolebljivosti stanovništva islamske vjere i poziv za njihovo masovno pristupanje NOP-u, s obzirom na držanje pojedinih "viđenijih muslimana", vijećnika ZAVNOBiH-a, nije moglo imati očekivani politički efekat.
Poslije Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a i Drugog zasijedanja AVNOJ-a, kroz list "Oslobođenje" intenzivirana je propagandna aktivnost u cilju promovisanja tekovina koje su KPJ i pomenuta revolucionarna tijela nove države proizvela. Promovisani su federalna Bosna i Hercegovina, zajednička oružana borba i bratstvo njenih naroda, kao i dalja borba za uključivanje muslimana i Hrvata u NOP. U članku Avda Huma "Novi zadaci pred NO odborima", objavljenom decembra 1943, federalna Bosna i Hercegovina je predstavljena kao plod "krvave i naporne dugogodišnje borbe" svih njenih naroda. Istakao je da je vijekovni san najboljih sinova srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda bio da u bratskoj ljubavi i slobodi, bez ičijeg tutorstva, pljačke i nasilja izgrađuju svoju zemlju za "sebe i svoje potomstvo". Humo je potcrtao ulogu i zadatak narodnooslobodilačkih odbora koji trebaju da ubrzaju prilazak muslimana i Hrvata NOP-u, kao i da nerazumijevanje tog "gorućeg pitanja" može dovesti do toga da "dijelovi kolebljivih i neodlučnih muslimanskih i hrvatskih masa postanu uporište reakcionarnih i izdajničkih klika".
Međutim, omasovljavanje i uravnotežavanje "zajedničke oružane borbe"naroda Bosne i Hercegovine na terenu je i dalje bio jedan od glavnih političkih problema. Hrvatsko stanovništvo je naspram političke linije KPJ i dalje bilo ili krajnje kolebljivo ili na sasvim suprotnim pozicijama, dok su muslimani slijedeći svoje pojedine "viđenije ljude" nerijetko mijenjali stranu u zavisnosti od situacije. Bilo je primjera grupnih dezertiranja mobilisanih u partizanske redove. Polovinom decembra 1943. grupa hercegovačkih muslimana iz Župe, mobilisana u Mostarski bataljon, dezertirala je "prilikom zadnjih borbi". Izvještaj od polovine 1944. govori da je mobilizacija među stanovništvom islamske vjere u Prozorskom srezu "dala dobre rezultate", ali da ona "još nije u potpunosti izvedena", te da svaka teža vojnička situacija "izaziva kolebanje kod ovih masa usled straha od okupatora." Još gore je bilo među Hrvatima Prozorskog sreza. Pored velike većine stanovništva koje se držalo pasivno, ili se nalazilo u "neprijateljskoj vojsci", nije bilo ni "uglednih Hrvata" voljnih da prihvate politički angažman na strani NOP-a. Sklonost "preletačko" aktivnosti muslimana očitava se i u izvještajima iz srednjobosanskog – Bugojanskog sreza. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
