U pogledu tradicije i mentaliteta Crna Gora je po mnogo čemu specifično područje. Epska tradicija, posebno usmena narodna poezija i baštinjenje srpskog kulturnog i istorijskog nasleđa, bazirana na isticanju visokog morala poznatog kao "čojstvo i junaštvo", prisutna je u gotovo svim segmentima kulture. O tome Milovan Đilas piše: "Povijest bilo koje crnogorske porodice čine predanja iz života onih pređa koji su se istakli nečim osobitim, a ponajčešće junaštvom... A kako nema nejunačnih plemena i bratstava, pogotovu u shvatanjima njihovih pripadnika, to nije bilo ni porodica bez glasitih junaka i glavara... S mojom porodicom baš to nije slučaj. U njenoj prošlosti, sve do nedoglednih vremena, nije bilo ni glavara ni junaka... A veoma je mučno i postidno u zemlji u kojoj su se junaštvo i glavarstvo cijenili iznad svega – biti i bez jednoga i bez drugoga. To je kao siromaštvo, čak i kao porok na koji drugi nijesu obrečeni."
Vrlo važan dio tog nasleđa je i autentičan oblik ratničkog morala, baziran na tradicionalnom slobodarstvu i viševjekovnoj nezavisnosti crnogorskih plemena, u narodnoj svijesti zabilježenih kao jedini dio srpskog naroda, kao i Srpske crkve među njima, koji je ostao neporobljen od Turaka. Povezano sa mentalitetom tzv. dinarskih violentnih tipova ljudi, ovo nasleđe je stvorilo poseban oblik društvene čvrstine, pa i surovosti, oličene u strogim pravilima ponašanja i poštovanja tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti i načina života. U namjeri da naglasi pomenutu surovost podneblja i običaja rodne Crne Gore Milovan Đilas je i svojoj autobiografskoj prozi, koja opisuje najranije godine njegovog života i mladost, dao naslov "Besudna zemlja'', odnosno zemlja bez suda i zakona, u kojoj važe običajna pravila krvne osvete i nesigurnosti života ljudi. O toj svireposti svog kraja Đilas slikovito piše: "Ali ako život moje porodice nije u svemu tipičan za moj zavičaj – Crnu Goru, u nečem opet jeste: nekoliko pokoljenja je izginulo od ljudi iste vjere i imena, od Crnogoraca. Pradjed mog oca, pa djed i pludjed, i otac, i stric – svi su bili pobijeni... Ubijeni su i moj otac i brat njegov, i braća moja: nijesu uzalud svi oni zebli da bi mogli umrijeti nemuški – na posteljama pored žena. Pet pokoljenja, a krvavi lanac se nije prekinuo. Strah od krvničkih bratstava i mržnja prema njima, nasleđivani su silovitije no prema dušmanima, prema Turcima... Čini mi se, rodio sam se s krvlju na očima i krvavim slikama pred njima. Prve riječi su bile krv i u krvi okupane."
Iako su imali svijest o jedinstvenom kulturnom, političkom i mentalnom pripadanju Crnoj Gori, generacija ljudi i svijet u kojem je živio mladi Milovan Đilas više nije bio klasični stari i tradicionalni crnogorski svijet. Možda najbolje o tome govore riječi Milovana Đilasa: "Mi, djeca, živjeli smo i odrasli među Brđanima, koji su već i sami gubili plemenske oznake; otac je duševno bio vezan za crnogorsku Hercegovinu. Opšta državna i politička tradicija bila nam je, međutim, crnogorska. Zbog svega toga i nijesmo tačno znali, kao i mnogi drugi iz novih pokoljenja, kome pripadamo. Bili smo od onih koji su pripadali Crnoj Gori u najširem smislu, njoj kao cijelini. Bili smo Crnogorci kod kojih su se već smiješale i gubile razlike naslijeđene iz plemenskog života i iz toga što su neki krajevi duže ostali pod Turcima."
No, i pored toga, kulturne i društvene tradicije Crne Gore bile su još veoma žive. Njihov uticaj na mlađe generacije se najbolje ogleda u pogledu značaja tradicionalne epike, prije svega narodne poezije. Ne samo Đilas u svojim sjećanjima, nego i drugi autori potvrđuju da je narodna poezija bila izuzetno važan dio njegovog odrastanja i duhovnog formiranja.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
