Vladimir Dedijer, čovjek koji je Milovana Đilasa veoma dobro poznavao, svjedoči da je Đilas Njegošev "Gorski vijenac" i brojne druge pjesme znao napamet. Same Đilasove riječi možda najbolje oslikavaju ne samo prožimanje njegove ličnosti sa uticajem narodnog epa, nego i tadašnje vrijeme i uslove pod kojima se to dešavalo: "Guslari su već bili rijetki iako su ih još rado slušali. I ja sam uživao slušajući ih, ali ne toliko u samoj pjesmi, koliko u tome kako je guslar kazuje... Kao i drugi, doživljavao sam junake i zgode iz narodnih pjesama i priča. Ali ono što me je opijalo od guslanja i od pjesama bilo je što sam pri tome osjećao da sam i ja dio tog velikog kazivanja koje spaja, kroz one koji žive – prošlost i budućnost naroda. U guslarskom, često jednoličnom, ponavljanju slika i izraza bilo je nečeg strogog i uzvišenog što je ponovo i ponovo ukazivalo na strašni udes kojim moramo da živimo kao narod, a pri tome da ostanemo i ljudi – da pjevamo, veselimo se i kukamo, stvaramo, izmišljamo i obnavljamo se, a iznad svega čuvamo obraz i poštenje".
Milovan Đilas je rođen u selu Podbišću kod Mojkovca 12. juna 1911. godine, u predvečerje Balkanskih ratova. Smješteno na lijevoj obali rijeke Tare, između planina Bjelasice i Sinjajevine, na putu za Kolašin, Podbišće pripada Brdima i sjeveroistočnom dijelu Crne Gore. Područje Crne Gore se u prošlosti dijelilo na dvije istorijsko-geografske oblasti: stara Crna Gora i Brda. Prostorom ovih oblasti na dvije grupe su se dijelila i tradicionalna crnogorska plemena. Granice Crne Gore su se tokom 19. vijeka u nekoliko navrata mijenjale i proširivale. Oblasti Brda su u njen sastav ušle u prvoj polovini 19. vijeka, a samo Podbišće sa okolinom tek poslije Berlinskog kongresa i sticanja nezavisnosti Crne Gore (1878). Tada je granica povučena rijekom Tarom, dijeleći Podbišće od Mojkovca koji je ostao u Turskoj i na ovom mjestu će se zadržati sve do 1912. godine. Čineći svojevrsnu mješavinu doseljenika, ovaj kraj se razlikovao od ostalih djelova "tradicionalne i istorijske" Crne Gore. "Naseljen narodom iz brdskih plemena, čitav kraj se razlikovao i od crnogorskih Hercegovaca i od Starocrnogoraca...", zapisaće Milovan Đilas u svojim sjećanjima.
Porodica Đilas vodi porijeklo iz sjeverozapadne Crne Gore, iz okoline Nikšića, a rodom je "od starijeg bratstva Vojinovića iz Župe nikšićke." Prezime Đilas je prvi uzeo Aleksa, Milovanov djeda. U Podbišću Đilasi nijesu bili starosjedioci. Prvi se doseljava Đilasov otac Nikola, poslije ratova 1875–1877. Tu je dobio službu kao pogranični oficir. Oženio se Vasilijom, rođenom Radenović iz Podbišća čija je porodica bila porijeklom iz okoline Plava. Porodica Nikole Đilasa bila je srednje imućna, takoreći poluseljačka, jer je Nikola bio državni službenik "koji je uz zemlju imao i platu." Kao i sve crnogorske porodice i porodica u kojoj je Milovan Đilas rođen i u kojoj je odrastao njegovala je tradicionalni patrijarhat i običaje koji su se isticali pomenutim karakterističnim elementima epskog folklora i kulturnog podneblja Crne Gore, mada nije u svemu bila, kako kaže Đilas, "tipična" za taj kraj. Naime, kao najvažnija razlika isticala se već pomenuta činjenica da među precima Đilasa nije bilo "primjera junaštva". Po Đilasu, bio je to nesumnjivi nedostatak i na neki način je predstavljalo veliki moralni pritisak za porodicu i familiju. Herojski ugled je donio tek Milovanov djeda Aleksa, zbog čijeg je osvetništva porodica i morala otići iz stare postojbine. Ovu, u pojedinim osobenostima "netipičnost" dodatno je, kako kaže Đilas, pojačavala porodica s majčine strane koja u kulturnom i običajnom smislu nije bila crnogorska, ali koja se vremenom "pocrnogorčila".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
