U Đilasovim opisima kontakata sa ličnostima tokom gimnazijskog školovanja, posebno su zanimljivi portreti profesora među kojima je bilo dobrih i loših, strogih i blagih, neobičnih i prosječnih, koji su dijelili raznolika porijekla i uvjerenja: konzervativci, demokrate, ruski emigranti, germanofili, liberali, ljevičari itd. Svi oni su neposredno uticali na Đilasa koji je neke doživljavao kao protivnike, a pojedine kao uzore i inspiraciju. 

U ovo vrijeme Đilas ispoljava interesovanja prema literaturi i politici, možda preciznije rečeno prema ideologiji. Pojedini autori su, pišući o Đilasu, posebno isticali njegovu "dvojnost" između pisca i ideologa, odnosno političara. Reklo bi se da je Đilas ideologiju otkrio, dobrim dijelom, kroz literaturu i razmišljanje, upravo u svojim srednjoškolskim danima. Iako je on u svojim sjećanjima tvrdio da se za komunizam opredijelio veoma rano, već u sedmoj godini života, reagujući više emotivno i instiktivno na određene pojave i ličnosti, čini se vjerovatnijim da je simpatije za tu vrstu ideologije stekao tokom gimnazijskog školovanja upoznajući se sa književnim klasicima i sa piscima koji su pripadali tzv. "socijalnoj literaturi". O tome i Đilas prilično jasno kaže: "Bila je to klasična i humanistička književnost, koja je podsticala na komunizam. Ona, istina, nije neposredno upućivala ka komunizmu, nego ka čovječnijim i pravednijim odnosima među ljudima. Postojeće društvo, a pogotovu njegovi politički pokreti, nijesu bili kadri čak ni da obećaju takvo što." Da je književnost imala snažan uticaj na Đilasovo ideološko opredjeljenje svjedoči on sam navodeći podatak da u srednjoj školi nije čitao političku, tj. ideološku ili marksističku literaturu: "Neke marksističke ili socijalističke literature nije tada ni bilo u Beranama, niti mi je dolazila do ruku. Ono što je moglo uticati i stvarno uticalo bila je velika lijepa književnost, naročito ruskih klasika. Njen uticaj bio je sporedan, ali – trajniji." Kada je ubrzo došao na studije u Beograd zatekao je istomišljenike koji su kao osnovu imali slična iskustva simbioze literature i ideologije: " ... ista dostojevskijevska i krležijanska literatura, unutarnje krize i mutna raspoloženja, mračna negodovanja i ogorčenost zbog nepravde među ljudima..." Đilas se u to vrijeme jasno bio opredijelio za literarni rad, istovremeno gajeći snažna, čini se više ideološka nego politička osjećanja za komunizam: "Ja sam bio jedini iz moje generacije koji se sasvim određeno osjećao komunistom, već u osmom razredu. Ali sam želio da budem pisac." Tu želju je i pretočio u svoje prve literarne radove koje je objavio već u završnoj godini gimnazije. To je bilo, sjeća se Đilas, "... moje mutno kretanje ka komunizmu i svjesno ka književnosti."

Mladost i revolucionarno sazrijevanje Milovana Đilasa (5): Nestašno dijete svojeglavog karaktera

Po Đilasovim riječima, najvažniji činilac koji je uticao na njegovo ideološko opredjeljenje bili su društveni uslovi. Oni su bili, kako kaže, "prvi i najmoćniji podstrekač". Međutim, pitanje je koliko su za to njegovo ideološko vezivanje bili presudni neposredni loši socijalni uslovi koje je mogao neposredno da osjeti. I njemu i bratu bilo je omogućeno da se školuju, iako nijesu živjeli u izobilju, ipak u osnovnim potrebama nijesu oskudijevali, zatim, kako kaže Dedijer, penzija njegovog oca, žandarmerijskog majora, omogućila mu je da kasnije živi i studira u Beogradu. Zato bi se prije moglo reći da je opredjeljenje za komunizam kod Đilasa bila neka vrsta intelektualnog stremljenja i duhovne potrebe za pobunom i idealizovanje svijeta sa jakim umjetničkim (poetskim) obilježjima. Branko Popović je to objasnio na sljedeći način: "Mladi poeta težio je savršenstvu, nekoj vrsti estetski uređenog svijeta. Hoteći da bude i pisac i komunista – Đilas je težio da i društveni život uredi kao pjesmu."

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)