Druga polovina osmog poglavlja, u kome su se autori bavili položajem Srba u Hrvatskoj, pisana je u sličnom tonu. Autori su dokazivali kulturnu i političku odsječnost, pa i namjerno zapostavljanje Srba u Hrvatskoj, nizom navoda o sudbini srpskih institucija nastalih u oslobodilačkoj borbi i neposredno nakon rata. Tekst je napisan na osnovu istraživanja Vasilija Krestića, Vladimira Dedijera i zahvaljujući ličnim kontaktima sa Srbima iz Hrvatske, posebno članovima ugašenog SKD "Prosvjeta". Iako su se autori trudili da umjesto njih govore činjenice, snažne emocije i prejake tvrdnje su povremeno izbijale na površinu. Za napade na Memorandum i potpuno zanemarivanje navedenih podataka, kritičari su koristili rečenice poput one da "izuzimajući period NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nijesu bili toliko ugroženi kao danas".

Deveto poglavlje govori o kulturnoj rascjepkanosti srpskog naroda i uticaju političkih podjela na kulturu, kroz svojevrsno "čerupanje" srpske istorije. Pisci Memoranduma su se usprotivili "rasturanju srpske književnosti na vojvođanske, crnogorske i bosansko-hercegovačke pisce". I ovo je bila stara tema, već stotinama puta pokretana na partijskim forumima tokom prethodne dvije - tri decenije.

Završno, deseto poglavlje, u određenoj mjeri rekapitulira glavne zaključke iznesene u prethodnim poglavljima. Autori Memoranduma su zaključili da je srpskom narodu nametnuto osjećanje istorijske krivice, usljed koga "jedino on nije riješio nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije". Istaknuto je da je uspostavljanje nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj republici ili pokrajine se nalazi, "njegovo istorijsko i demokratsko pravo". U završnim rečenicama konstatovano je da je Jugoslavija postala "labava državna zajednica u kojoj se razmišlja i o drugim alternativama". Zbog toga je potrebno da se sve nacije izjasne o svojim težnjama i namjerama. Takav razgovor bi morao da prethodi preispitivanju ustava. Autori Memoranduma upozoravaju da Srbija u toj raspravi ne bi smjela da zauzme pasivan stav, kao što je do sada činila, već da definiše svoj interes. "Zalažući se za avnojevska opredjeljenja, Srbija mora računati i sa time da to ne zavisi samo od nje, da ostali mogu imati i neke druge stavove. Zbog toga se pred nju postavlja zadatak da jasno sagleda svoje ekonomske i nacionalne interese da ne bi bila iznenađena događajima".

Sagledan u cjelini, Memorandum SANU je nekonzistentan dokument. Jasno je uočljivo da je sastavljen od mnoštva priloga, manjeg ili većeg obima, koji nijesu (ili bar nijesu u dovoljnoj mjeri) ni idejno ni stilski ujednačeni rukom glavnog autora ili urednika. Poglavlja su tematska, ali među njima ima preklapanja, pa čak i određenih protivrječnosti. Zbog nedostatka konzistentnosti – teško je definisati šta Memorandum jeste. Najvećim dijelom u pitanju je kritička analiza. Iako je kasnije tumačen kao srpski nacionalni program i plan za stvaranje Velike Srbije, programskih elemenata u njemu ima jako malo. Da bi se izrekao sud o Memorandumu, potrebno je sagledati šta su njegovi autori kritikovali i kakva su rješenja predlagali.

Memorandum je žestoka kritika Kardeljeve Jugoslavije. Na neki način, to je deceniju i po zakašnjelo suprotstavljanje Srbije preobražaju federacije, do koga početkom sedamdesetih zbog političkih okolnosti nije došlo. Na jednoj sjednici IK CK SKJ 1965. godine, predsjednik CK CK Srbije (i dojučerašnji integralista) Jovan Veselinov, žalio se kako u Srbiji i dalje ima "staljinističkog negiranja republika" i da se šire teze o antisrpskoj politici u federaciji. Nakon pada Aleksandra Rankovića, samo nekoliko mjeseci kasnije, ovakvi stavovi, itekako prisutni u Srbiji i krajnje kritični prema započetoj reformi, nikada nijesu konkretizovani, niti je bilo prilike da se oni iznesu pred rukovodstvo SKJ. Iako je nazivan programom srpske opozicije, Memorandum se u najvećem dijelu tek uzgred bavi temama na kojima su "opozicionari" među intelektualcima insistirali. U njemu se, ne previše upadljivo, kritikuje represija nad kritičkom misli i odsustvo saradnje režima sa intelektualcima, međutim, nema ni pomena zahtijeva za uvođenjem političkog pluralizma, što je bio jedan od najvažnijih zahtjeva "opozicionara" od kraja sedamdesetih.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)