Ključni zaključci Memoranduma su, u stvari, zaključci zagovornika reforme federacije. Memorandum je svojevrsni manifest pristalica integralističke struje tokom unutarpartijskog spora, početkom šezdesetih, koji su se u velikom broju tokom osamdesetih našli okupljeni u reformskom taboru.

Argumenti izneseni u Memorandumu nijesu bili novi. Sve izrečeno u njemu već je bilo izgovoreno na partijskim forumima i u medijima, iako u nešto uvijenijoj formi. O postojanju politike "slaba Srbija jaka Jugoslavija" tokom čitavih sedamdesetih se šaputalo u kuloarima partijskih zasjedanja. O njoj je prvi javno progovorio funkcioner iz Makedonije, Lazar Koliševski, na sjednici Predsjedništva SFRJ 1981. godine. Savezništvo slovenačkog i hrvatskog rukovodstva u odbrani sistema zavedenog Ustavom iz 1974. bilo je činjenica, koju ne poriču ni hrvatski autori. Tvrdnja da je cilj albanskih separatista da stvore "etnički čisto Kosovo", odmah nakon demonstracija je ponavljana na najvišim partijskim i državnim forumima. U novembru 1981. godine je "kanonizovana" navođenjem u Platformi za Kosovo Centralnog komiteta SKJ. Konačno, u Memorandumu je više puta navedeno da su Srbi u pokrajini SAP Kosovo žrtve genocida. Takva tvrdnja je pri put iznesena u Apelu sveštenika i monaha SPC, 1982. godine. Od tada, često je ponavljana u javnosti, posebno nakon izbijanja slučaja Martinović. Tvrdnja je bila odraz radikalizovanog diskursa i želje, prisutne u Srbiji, da se naglasi težina položaja Srba, ali i znatno šireg procesa, aktuelnog u čitavoj Evropi, tokom kog je prošireno značenje termina genocid. Važnu ulogu u tom procesu, započetom još tokom sedamdesetih, odigrao je Vladimir Dedijer, čiji je rad u SANU na istraživanju genocida snažno uticao na autore Memoranduma. Jugoslovensko rukovodstvo nikada nije usvojilo korišćenje ovog termina, ali ga pojedini visoki funkcioneri jesu koristili. Na sjednici Predsjedništva CK SKJ, u julu 1982, Branko Mikulić je izjavio da "htjeli mi to da priznamo ili ne" stanje na Kosovu "ima elemente genocida".

Upotreba riječi genocid i drugih, prejakih formulacija u Memorandumu odraz je oštrog, gnjevnog tona čitavog dokumenta. Rječnik Memoranduma je vjerno svjedočanstvo o atmosferi u Beogradu i vremenu u kome je nastajao. Kada se zađe ispod prejakih formulacija i nagomilanog gnjeva, otkrivaju se isti oni argumenti o kojima se šaputalo tokom sedamdesetih i konačno, razbuktavanjem krize, javno progovorilo na partijskim forumima i stranicama štampe u Srbiji tokom osamdesetih.

Tačnost najvećeg broja podataka iznesenih u Memorandumu nije sporna. Osporavano je i napadano njihovo tumačenje, kao i zaključci autora. Za njih (i najveći dio članstva SK Srbije, pa čak i rukovodstva, iako to nijesu smjeli tako javno i direktno da izjave) ti podaci su bili svjedočanstvo skupog istorijskog promašaja reforme iz druge polovine šezdesetih. Za njihove kolege iz Slovenije i Hrvatske, to je bila cijena koja se morala platiti radi ostvarenja viših, nacionalnih interesa. U trenutku kada je Memorandum nastao, svi su bili nezadovoljni Jugoslavijom, takvom kakva je bila. Čitali su iste podatke i izvlačili potpuno različite zaključke. Memorandum je bio pokazatelj postojanja dvije nepomirljive vizije budućnosti zajedničke države – jedne definisane u Beogradu i druge definisane u Ljubljani i djelimično Zagrebu.

Autori Memoranduma jasno govore šta neće – Kardeljevu Jugoslaviju utemeljenu Ustavom iz 1974. godine. Mnogo je, međutim, maglovitije šta su promjene koje žele. Tokom rada na dokumentu, trajale su diskusije kakvu formu on treba da ima. Dio akademika je želio da to bude nacionalni program. Većina se odlučila za kritičku analizu aktuelnog trenutka. Razlozi su bili dvojaki. Akademici su bili svjesni da će dokument izazvati reakciju režima, pa je odlučeno da se piše analitički, na osnovu relevantnih, lako provjerljivih podataka. Takođe, Memorandum je morao da bude analiza, a ne program, zato što je među akademicima bilo ljudi veoma različitih ideoloških i političkih uvjerenja, pa bi postizanje dogovora oko programa bilo izuzetno teško. Zato je odlučeno da Memorandum bude dokument koji bi poslužio "jednokratno, u onom trenutku, a ne u perspektivi".

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)