Knez Mihailo je uvijek prije važnijih razgovora svoje riječi najprije zapisivao u tezama. Na stolu je uvijek imao više zaoštrenih olovaka, plavih, sivih, crvenih i zelenih, kojima je podvlačio mjesta koja su mu "padala u oči." U radnom kabinetu je provodio "po pet-šest sahata, bez ikakva micanja."
Bio je zatvoren u važnim poslovima, a tajne je povjeravao samo onom kome je trebalo, "pa i to onda i onoliko kada je koliko za uspjeh posla trebalo", zapisao je Milan Đ. Milićević. Na važna pitanja, na koja nije želio da odgovori kome nije trebalo, govorio je domišljato i sa dozom humora. Kada mu je jedan od starijih činovnika govorio da grmljavina na Božić označava da će biti rata, knez mu je odgovorio: "Ja sam jednu zimu proveo u Neapolju i sjećam se da onamo cijele one zime grmjelo kao u nas ljeti, pa ne pamtim da je onda Kraljevina Neapoljska imala rata", na šta su se svi prisutni nasmijali. U pogledu spoljne politike knez je isticao da nije "rusoman niti panslavista; moje je ubjeđenje da svako slovensko pleme ima pravo na samostalan nacionalni razvitak i mislim da se na Balkanskom poluostrvu može ostvariti savez iz tri hrišćanske države: srpske, grčke i bugarske. Te će države biti prinuđene da uvijek budu u prijateljskom savezu među sobom."
Gotovo nikada nije povisio ton, govorio je smireno i bez uvijanja. Jedna od rijetkih prilika koja je kneza iznervirala da je morao da govori glasnije dogodila se krajem 1859. godine. Tada je u dvor došla delegacija da se žali na Stevču Mihailovića. U pitanju je bilo jedno imanje oko kojeg se već vodio sudski spor između Stevče i jagodinske opštine. Računajući da će knez Miloš da presudi u njihovu korist, tražili su prijem kod njega. Međutim, stari knez nije mogao da ih primi i uputio ih je na Mihaila. Saslušavši ih, knez Mihailo im je savjetovao da to pitanje mora da ostane u rukama suda, te da knez Miloš ne može više kao nekada da presuđuje ono što po zakonu pripada sudovima. Na te riječi, vođa delegacije je odgovorio knezu da ako je tako, onda on hoće da pređe u tuđe podanstvo. Knez Mihailo se tada prvi put proderao da se "zatresao topčiderski konak": "Napolje! Bezobrazniče! – ja mislim da govorim građaninu, patrioti, a ja imam posla s takim." I sam knez Miloš, iznenađen i nenaviknut na ovakav ton sina, rekao je svom berberinu: "Brico, pritvor'de ta vrata: kanda je Mijailo nešto ljut!"
Po pisanju austrijskog konzula "knez Mihailo bio je jedan moderan salonski čovjek." Kad god bi izlazio u javnost, knez je svojim držanjem pokazivao stav velikog džentlmena i gospodina. Brojnim sitnicama je pokazivao da vodi računa o svemu. Tako je Milanu Đ. Milićeviću, svom tadašnjem sekretaru, poklonio 22. februara 1861. godine skupocjeni brilijantski prsten, kao znak zahvalnosti zbog njegovih članaka u "Srbskim novinama", a povodom smrti kneza Miloša. Nije mrzio nikoga, cijenio je pravičnost i objektivnost. Kada je Državni savjet donio odluku da Stevanu Filipoviću, sekretaru bivšeg kneza Aleksandra Karađorđevića, smanji penziju za 200 talira revidirajući njegove godine provedene u službi, knez je donio odluku da pomenutu razliku daje iz svojih sredstava. Svoje ideje pomirenja u zemlji je pokazivao na brojne načine. Najviše ga je boljelo suparništvo dvije dinastije. I po tom pitanju je bio otvoren do kraja, cijeneći sve članove dinastije Karađorđević, ali i Nenadoviće, porodicu kneginje Perside.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
