U društvu Marije Berghaus, knez je proveo cijelo ljeto u Rogaškoj Slatini. Sredinom avgusta namjeravao je da krene put Beča, te je prije odlaska zatražio od oca da mu pošalje novca za trošak. Knez Miloš mu je poslao 2.000 forinti, uz prekor da mnogo troši. Mlađi knez je u pismu ocu od 16. avgusta pokušao da dokaže da "nije raspikuća", zadovoljavajući se uvijek sa onoliko novca koliko je dobijao od oca i po prvi put se zbog očeve zamjerke pokajao što je tražio više. Ljut, nije krenuo za Beč, već je odlučio da produži boravak u banji. Ostanak kneza Mihaila i tokom septembra, te nastavak ljubavne romanse, doveli su do začeća kneževog vanbračnog sina. Iz ove kratke ljubavne romanse rođen je 20. maja 1849. godine sin, koji je kršten u katoličkoj crkvi i dobio ime Vilhelm (Viljem).
Knez Mihailo je za ljubavnicu i sina kupio kuću u Roiču, a udaja Marije za jednog ljekara udovca govori nam da je ovo bila samo jedna ljubavna avantura, bez bilo kakvih ozbiljnijih namjera. Zahvaljujući kneževoj brizi o vanbračnom sinu, njegovoj dobroti i darežljivosti, Marija nije prestajala da traži novac. Uz to, Vilhemov očuh bio je nesavjestan, iskorišćavao je ženu i dijete, pa je zadužio i kuću, zbog čega je bila izložena javnoj prodaji. Knez Mihailo je prepisku sa Marijom i Vilhelmom održavao posredstvom bečkog bankara Tirke, koji mu je i javio da se njegova kuća prodaje zbog duga. Tirka je otkupio kuću na licitaciji, ali ovaj put na ime Vilhelma. Međutim, Marija nije prestajala da traži novac od kneza, učestalim pismima upućivanim Tirki, što je kneza Mihaila navelo da oduzme sina i dovede ga u Beograd. Majka je Vilhelma 1856. godine dovela u Beč i predala ocu. Da bi sina vaspitao "u srpskom duhu", Mihailo ga je uputio u Beograd sa Karlom Pacekom, u dom Antonija Radivojevića, nadzornika dobara Obrenovića u Kneževini Srbiji.
Od povratka sa brojnih putovanja u Beč, februara 1850. godine, knez Mihailo je nastavio raniji život, prateći sve političke događaje i održavajući kontakte sa poznatim ljudima bečkog političkog i naučnog života. Ocu je pisao da je "bacio oko na neku djevojku", dok ga je Miloš požurivao, navodeći mu da u srpskom narodu postoji izreka – "pozna djeca, gotova siročad." U društvu brojnih plemićkih porodica, knez je upoznao ćerku princa Karla Franca Antona Lihtenštajna. Najvjerovatnije je riječ o princezi Mariji. "Njegova ljubav našla je i kod nje punog odjeka te je konačno u knjaza pobudila ozbiljnu želju, da se s tom osobito čustvitelnom i u svakom pogledu blagorodnom dušom za životom spoji." "Koketiranje" je trajalo od 1851. do proljeća 1852. godine. Knez Miloš je u decembru 1851. godine naredio Jovanu Germanu u Parizu da mu kupi po jedan par minđuša od brilijanata, jednu narukvicu i jedan "cvijet na grudi" od istog kamena ("od brilijanta sve ažur srebrni, no proberi za novu mladu i to sve da košta 1.000# [dukata, prim. D. L.]"). Tu odluku je uskoro stopirao, dok ga Mihailo konačno ne izvijesti.
Preko svojih prijatelja iz bečke aristokratije, knez je pokušao da diskretno sazna mišljenje oca buduće mlade o eventualnoj ženidbi. Princ Lihtenštajn nije bio zadovoljan, smatrajući da knez nije dovoljno otmen za njegovu kćerku, a pogotovo navodeći Mihailovo porijeklo, odnosno da ne potiče iz dovoljno aristokratske porodice. Dostojanstveni knez je, savlađujući svoju ljubav, prekinuo sve odnose sa tom porodicom.
Već 30. aprila 1852. godine, Jovan German je izvještavao kneza Miloša da je razgovarao sa Mihailom i uvjerio se da je s "Lihtenštajnom djevojkom odstupio i da više o tome ni razgovora nema, primijetio sam mu daklem da ako na to mjesto neće, neka gleda na drugu priliku i da je vrijeme već da se to jedan red učini."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
