Ilija Grašanin je knezu Mihailu saopštio da bi njegov brak sa Katarinom bio katastrofa ne samo za kneza, nego i za državu, dinastiju, crkvu i cio narod. Na kraju razgovora Garašanin je dobio čvrsto kneževo obećanje da se neće ženiti "i to neka bude dosta za svačije, pa i vaše spokojstvo."
Saznavši za razgovor kneza i Garašanina, Anka nije mirovala. Dva dana nakon toga je posjetila mitropolita Mihaila "da se izvijesti može li crkva dozvoliti da knjaz uzme Katarinu, jer knjaz neće nikako da vrijeđa crkvu i želi da bude pravoslavni i onda kad bi morao prestati biti knjaz." Ovim riječima stavljala je do znanja mitropolitu da knez namjerava da napusti presto ukoliko mu se ne dozvoli brak sa Katarinom. Sam mitropolit je sjutradan odlučio da posjeti kneza i ponovi mu da pravoslavna crkva može dozvoliti samo brak u krvnom srodstvu od šestog stepena na dalje, a kneževo srodstvo sa Katarinom bilo je u petom stepenu. Sa druge strane Anka je početkom 1866. godine pisala knezu i tražila da joj odgovori da li će se oženiti Katarinom ili ne, jer želi da zna da li je njena ćerka slobodna da je može udati za drugu priliku. Koliko je Anka išla daleko u svojim igrama najbolje svjedoče njene riječi, kada joj je isticano da ugrožava knežev opstanak na prestolu odgovarala: "Sa njegovim milionima knjaz Mihailo je svuda knjaz!" U daljem razvoju događaja međutim postajala je i obazrivija, te je tako u razgovoru sa Dimitrijem Crnobarcem, u januaru 1866. godine, isticala da su glasovi da knez hoće da uzme njenu ćerku neistiniti, te da "nikada knjaz nije na to ni mislio." U zakulisnim Ankinim radnjama veliku ulogu je odigrao i Milivoj Petrović Blaznavac. Lešjanin je pisao da "Milivoje mnogo muti u ovoj stvari, čas govori da neće biti ništa, čas, opet, da će se sve svršiti kao što Anka oće." Blaznavac je igrao dvostruku igru, Garašaninu je navodno prenosio Ankine namjere, a Anki prenosio Garašaninove planove. Tako je i Lešjanin zaključivao da je "Milivoje po svemu glavno lice u ovoj cijeloj stvari. On kuraži jednako Anku koja poslije na knjaza dejstvuje."
Tokom ljeta 1867. godine knez Mihailo se obratio Andreju Šaguni, pravoslavnom mitropolitu u Erdelju, u cilju razmatranja pitanja njegovog razvoda i eventualne ženidbe. Šaguna je bio mišljenja da bi crkva mogla da razvede knežev brak sa Julijom po ugledu na postupak ruske pravoslavne crkve koja je 1820. godine razvela brak velikog kneza Konstantina. Sa druge strane, Mihailo se mogao vjenčati sa Katarinom po ugledu na postupak patrijarha Josifa Rajačića, koji je 1854. godine dozvolio brak i "razriješio krvno srodstvo u četvrtom stepenu srodstva." Tada je dr Karlo Pacek napisao jedan opširan memoar, koji je uz Šagunino mišljenje, trebalo proslijediti mitropolitu Mihailu. Međutim, knez je dalje razmatranje ovih pitanja stopirao. […]
Jesen 1867. godine donijela je promjene u samom vrhu države i smjenu predsjednika vlade Garašanina. O pitanju kneževog razvoda i braka sa Katarinom ostala su samo govorkanja po beogradskoj čaršiji. Knez je bio zaokupljen potpuno drugim, važnim državnim pitanjima, koja je trebalo rješavati u prvoj polovini 1868. godine. Njegova namjera da Garašanina vrati na mjesto predsjednika vlade, neposredno pred smrt, jasno nam kazuje da su potpuno neistinite tvrdnje da je knez navodno vjerio Katarinu tri dana pred atentat.
Ono što sigurno možemo zaključiti je da iako je knez možda imao namjeru da se oženi Katarinom ranije, to pitanje je definitivno izgubilo na aktuelnosti od kraja jeseni 1867. godine. Tome u prilog najviše ide činjenica da se knez mitropolitu Mihailu nikada nije obratio sa Šaguninim obrazloženjima oko razvoda i novog braka. Sa druge strane, vladar kakav je bio knez Mihailo nikada ne bi stavio svoje lične interese ispred državnih, što je više puta isticao i riječju i djelima.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
