Uprkos zahtjevima Porte, koji su često ponavljani, poglavar Crne Gore odbija svaku vrstu sizerenstva od Turske i vlada kao nezavisni knjaz. On uzima titulu knjaza ili gospodara Crne Gore i brda. Shodno javnom zakoniku koji je Danilo I objavio, njegova ličnost je nepovrediva i sveta. Sve do zadnjih vremena, on je koncentrisao u svojim rukama svaku vlast: političku, administrativnu, sudsku i vojnu, ali, bez sumnje, nedavna institucija jednog ministarstva morala je to da promijeni, bar djelimično: neograničenu vlast gospodara i neke radnje koje do sada nijesu bile kontrolisane. U očima svojih podanika, ovaj, uostalom, nema potrebu da potvrđuje svoje prerogative, jer, ni među velikima ni među narodom, niko se ne bi usudio da pokaže bilo kakvo protivljenje poglavaru u čijoj ličnosti nastavljaju da gledaju nasljednika svetih vladika prvih. I koja bi autokratska vlast mogla da se uporedi sa ovom vlašću knjaza koji je još prije nekoliko godina, nezadovoljan da zapovijeda svima, primao takođe prihode od crkve i od države, i, nakon što je platio svoje službenike, mogao je, bez ikakve kontrole, da raspolaže narodnim novcem? Ništa jednostavnije od državnog funkcionisanja zemlje u unutrašnjosti, pošto Knjaz direktno saobraća sa svim svojim službenicima i dnevno razgovara sa zadnjim od njih. Pored narodne skupštine, koja se još nije održala sem u značajnim prilikama (npr. onda kad se radi o donošenju promjena u ustavu), nema komora da bi se beskrajno raspravljalo o zakonima koje suveren ovdje kreira, predlaže i proglašava skoro istovremeno; nema ministra sa kojima računa jer nosioci tih visokih i novih funkcija, svi odane kreature koje ne bi mogle da se uzmu u obzir u odlukama gospodara; nijedna od ovih tako komplikovaniih uprava gdje lijenost osoblja može da se uporedi jedino sa beskorisnošću; nijedno od ovih unosnih primanja koja gutaju porez pod izgovorom da ga bolje ubiraju. Pošto se nijedan službenik ne može okoristiti time što ne može biti premješten, svi imaju interes da se pasivno pokoravaju, tako da se, jednom riječju, može reći da je volja cijele zemlje samo propagiranje volje samog knjaza. Najzad, ovaj zadnji, sa svojom lakoćom da uđe u odnose sa ljudima svih klasa, da prihvati njihove prigovore, da ih u prilici favorizuje, prikazuje se naravno kao protivteg između naroda i velikaša i dobija tu veliku beneficiju da naizmjenično brani narod od velikaša i ove od samog naroda. Na ovom uvijek mogućem antagonizmu može mirno da se osigura despotska vlast, da jedni i drugi imaju interesa da poštuju i da brane; i tako se vješto nalazi primijenjeno ono Makijavelino pravilo: "Jedan mudri knez mora da radi tako da njegovi potčinjeni imaju, u svako doba, potrebu za njim, jedino je to sredstvo da će mu uvijek biti vjerni".
Ali teškoće koje se neprestano javljaju u spoljnoj politici često remete to spokojstvo kojim se poglavar Crne Gore može unutra ponositi. [...]
Protivan svakoj vrsti potčinjenosti, knjaz Nikola ne bi mogao da se potčini zakonitosti jednog šefa države koji prima u izvjesnim časovima Savjet, ađutante i sekretare. Nasuprot tome, dan, noć, časovi, izgleda da se njemu miješaju i često mu se sviđa da usred noći radi neki posao za koji je imao vremena da mu se cijelog dana posveti.
Da bismo dopunili ono što ima veze sa šefom crnogorske vlade, dodajmo da je zbog reformi nastalih nakon Ustava iz 1866, Knjaževa plata bila ograničena na iznos od 6.000 austrijskih dukata (75.500 franaka), na koje je prvobitno imao čak da izdvaja za plate izvjesnog broja ličnih službenika. Ali, od 1869, država je preuzela na sebe ovaj dodatni trošak, tako da je Knjazu ostavila, radi održavanja svoje kuće, da raspolaže kompletno svojom platom.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
