Ići stazama svojih predaka bilo je, dakle, za Nikolu I, istovremeno zadatak i vrlo legitimna želja; i ako se projekat koji je on odavno bio napravio da ode u Sankt-Petersburg nije mogao izvršiti, bez sumnje, to je što su se oni plašili da probude osjetljivosti Divana (tursko carsko vijeće, primj. prev.) ili možda neke druge evropske kabinete. Bilo je to, dakle, sa vrlo živom radošću što je Nikola primio, u mjesecu decembru 1868. godine, srećnu novost o odluci cara Aleksandra u vezi sa njim i prethodno uvjerenje o simpatijama koje bi ga dočekale u glavnom gradu Rusije. Ministarstvo je istovremeno propisivalo neophodne mjere koje bi dale putu gospodara Crne Gore pravi, zvanični i karakter dostojan motiv koji ga je tjerao na taj put i austrijska vlada, informisana o planu knjaza Nikole, dala je, sa svoje strane, nalog jednoj od svojih fregata da dođe u Boku Kotorsku, da tu ostane na raspolaganju uzvišenom putniku. Dajući, prvi put, svečani demanti običajima zemlje koji isključuju žene iz svake uprave, čak i kućne, knjaz Nikola, obavještavajući konzularno tijelo o svom odlasku iz Skadra, kao i paše susjednih pokrajina, izjavio im je istovremeno da regentstvo Knjaževine predaje knjeginji Mileni za vrijeme svog odsustva.
Dvadesetog decembra ujutru, pošto je primio blagoslov i želje vladike Crne Gore, u maloj gradskoj crkvi, Nikola I je pošao u Kotor sa malom pratnjom koja je morala da ga prati na njegovom velikom putu i koju su specijalno činili: senator i vojvoda Ilija Plamenac, serdar Savo Plamenac, šurak Njegove Visosti, kapetan-ađutant Stanko Radonjić i Đuro Petrović, kapetan garde.
Mi nećemo pratiti knjaza Nikolu u iznenadnim događajima na njegovom putu gdje svečanosti i ovacije nijesu uopšte izostale njegovom nacionalnom ponosu, mnogo oštećenom dugim zakašnjenjima koje je politika mogla da doprinese ovom hodočašću. Metropola Starih Slovena pružila je mnogo simpatija njegovoj ličnosti i svoga divljenja njegovom narodu; i, pošto je u Moskvi našao uspomene sa putovanja svojih predaka, odnio je otuda uvjerenja o odanosti koja se, od tog trenutka, daleko od toga da bude pogažena, potvrdila mnogo puta najkorisnijim djelima po Knjaževinu. Ali to što je Nikoli I moralo, više od ostalog, da pruži puno povjerenje u budućnosti, to je prijem kojim ga je počastvovao uzvišeni potomak Romanovih, taj autokrata koji, čela ovjenčanog prvom krunom na svijetu, izgleda da od vlasti poznaje samo pravdu i dobrotu i kojem će istorija moći da, jednog dana, obezbijedi ime koje su glavne države Francuske, ujedinjene u Plesi-le-Tur, dale nekada ocu Fransoa I.
Primljen kao sin Aleksandra II, knjaz Nikola, u krugu ove carske porodice koja ga je primila skoro kao jednog od svojih i u vrtlog svečanosti i prijema, mogao je da zaboravi i svoju porodicu i svoje planine kad bi srce jednog Crnogorca moglo da kuca po volji u raskošnom stanu stranih palata. No, sve u cilju svog putovanja, knjaz Crnogoraca upoznavao je, čas samog Aleksandra, čas careve ministre ili čak velike ličnosti koje bi mogle da jednog dana budu od koristi za njegovu zemlju, govorio je o bijedi i potrebama svojih, o njihovoj hrabrosti u nevolji, o njihovoj vjernosti pravoslavlju i o svojoj želji da probudi taj nesrećni narod novim životom.
Ove žalbe su naišle na mnogobrojne odjeke u carevoj porodici i u visokom društvu Sankt-Petersburga i kada je Nikola I, napustio prijestonicu Rusije, u februaru mjesecu, mnogobrojni planovi koji su interesovali njegovu Knjaževinu, u principu, bili su utvrđeni i nijesu morali da kasne u svom izvještaju.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
NASTAVIĆE SE)
