U sličnoj prilici ovakvih srećnih događaja, zar se crnogorski knjaz nije morao, vraćajući se vrlo prirodno ka prošlosti, sjetiti patnji koje je podnio, u sličnim situacijama, njegov sveti predak, Petar I, obavljajući svoje treće putovanje u Rusiju da bi tražio u Šeklofu, kod generala Zorića, neku jadnu novčanu pomoć i koji je zatim, nalazeći se u Berlinu, na povratku u svoju zemlju, bio zatvoren kao zločinac.
Pošto je napustio Sankt-Petersburg, crnogorski gospodar, prema savjetima samodržca od kojeg je primio veličanstveno gostoprimstvo, dođe u Berlin gdje susrete, na dvoru starog kralja neke od onih ljudi, koje su nedavne pobjede Pruske bile proslavile i koje su lake pobjede morale, dvije godine kasnije, potpuno opiti.
Poslije nekoliko dana, Nikola I je u Beču pozdravio nasljednika Habzburga i konačno se uputio u svoju Knjaževinu gdje je stigao 23. februara 1869. godine. Mnogobrojna povorka ratnika je došla da čeka knjaza na njenoj granici i sama priroda, udružujući se sa tom svečanošću Crne Gore, činila je da se, na zracima sunca iskri oružje i zlatni vez glavara koji su došli iz svih mjesta Crne Gore da prihvate gospodara koji se vraćao iz dalekih carevih zemalja.
Knjaževina je brzo osjetila srećne posljedice velike carske darežljivosti i, malo vremena nakon povratka Nikole I, na Cetinju je otvorena bogoslovija, pod vještom upravom Milana Kostića. Kćerke iz najznačajnijih crnogorskih porodica sastale su se pod okriljem gospođice N. Pacevic koju je carica Marija Aleksandrovna zadužila za misiju odanosti koju ona nije prestala da vrši od ovog vremena, rastućim uspjehom; osnovne škole su se umnogostručile, uspostavila se telegrafska linija između Cetinja i Kotora; zatim se municija povećala u dosta velikim količinama i 3.000 pušaka sa iglom (puška u upotrebi od 1847, usavršena 1866, primj. prev.) ušlo je u arsenal Crne Gore. Od tog doba datira prisnost diplomatskih odnosa koji danas postoje između Knjaževine i ruske vlade, odnosa koji, povjereni rijetkoj inteligenciji i oštroumnosti ruskog konzula u Raguzi (Dubrovniku) moći će da se, iz dana u dan, učvrste na veliku dobrobit knjaza Nikole i cijele njegove zemlje.
Car Aleksandar, odgovarajući umiljato na zahtjev koji mu je Nikola I podnio, unaprijed je prihvatio kumstvo djeteta koje se očekivalo u knjaževskoj porodici, u toku mjeseca marta. Budući da je bio razočaran, po četvrti put, u nadi, u vezi sa nasljednikom, knjaz Dolgorukov, zadužen da predstavlja cara na ceremoniji krštenja, nije u Crnoj Gori uopšte našao narodno oduševljenje koje je trebalo da primi rađanje mladog knjaza 1871. godine, na kojem, u ovom trenutku, počiva sva nada Petrovića. Međutim, slanje knjaza Dolgorukova u Crnu Goru treba da se smatra kao iznenadni događaj s ciljem da zauzme mjesto u istoriji posljednjih godina Knjaževine. To već uopšte nije bilo nepoznato ime u Crnoj Gori: jedan Dolgorukov je bio ispunio, u trenutku kad je Šćepan Mali vršio svoju dramatičnu uzurpaciju, važnu misiju ne manje korisnu, čiji su detalji prisutni u sjećanju svih brđana. Aleksandar II je izabrao u ovoj novoj okolnosti, mladog Knjaza, savršenog, sjajnog plemića, kojeg je unaprijed uputio učeni sekretar u sve detalje poslova u Knjaževini i u one koji su se odnosili na najvažnije crnogorske porodice; svima simpatičnog po iskrenosti i jednostavnosti njegovog prijema.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
