Mada se lako izražava pred narodom, knjaz Nikola nema uopšte tu oratorsku rječitost tako običnu kod njegovog naroda, njegov govor je više suv, koncizan, oštar, rado pristupa lakim i promišljenim pitanjima, znajući da je svaka riječ koja dospije u uho njegovih ljudi podložna beskrajnim komentarima i prenošena od usta do usta, te dobija proporcije događaja. Obdaren sangvinično-nervoznim temperamentom, on je od njega dobio duplo svojstvo: od jakih strasti vatrene i delikatne osjetljivosti. Ali njegova prirodna osjetljivost, skoro ženska, najčešće zaustavljena, u svom elanu, strahom da bude osumnjičena za slabost, samo se rijetko ogleda u đelima čistog milosrđa i ako je prvi pokret obično dobar kod ovog knjaza, razmišljanje mu vrlo brzo zaustavlja srećne manifestacije koje bi iz njega mogle nastati. Crnogorac, budući dugo vremena van svoje zemlje, nije se uopšte promijenio u kontaktu sa strancima, on je tu primio samo dovoljno znanja da rezonuje o svom karakteru i svojim rasnim instiktima da bi njima vladao u prilici i da bi ih hotimice koristio. Tako bi bio vješt onaj koji bi uspio da shvati vezu političkih postupaka vođe Crne Gore, da analizira njegovo ponašanje u teškim okolnostima, da prodre do njegovih namjera, u suprotnost između riječi i đela; to je sfinga Kitere koja još čeka Edipa! Ako je velika jednostavnost duše, već za običnog pojedinca, jedna od najdragocjenijih osobina, pošto je ona osnova društvenosti, ona postaje zapovjednička za čovjeka pozvanog, o svom položaju, da služi drugima kao model; ona je, takođe, moćno oružje u rukama knjaza kojega znamo kao nepristupačnog za kaprice trenutka i čiji hladnokrvni karakter ostaje u njegovom posjedu u svim životnim okolnostima. Nikola I, u tom pogledu inferiorniji od svog strica Danila, duguje osjetljivosti svog temperamenta i zatjevima neukrotive prirode, nestalnost svojih ukusa za lica i stvari, promjenu vremena za svoje prijeme, naglost i nedostatke svojih projekata. Pokoran bez prisile na utisak koji nad njim dominira i nalazeći svoje vlastito izvinjenje u samoj navici apsolutizma, on ne razumije niti prihvata otpore. Iz ovog pretjeranog osjećaja o samom sebi i iz vlastitih rasuđivanja, iz te stalne bojazni da siđe sa pijedestala gdje se smjestio, iz te pretjerane želje za dominacijom u svemu i nad svime, prirodno proizilazi ta mana na koju Makijaveli želi da upozori svog knjaza kada kaže: "Neću da zaboravim jedan važan dio i jednu grešku od koje se knezovi teško brane kad nijesu vrlo mudri i kada ne prave dobar izbor. Želim da govorim o laskavcima kojih su dvorovi puni jer su ljudi samoljubivi i toliko se zavaravaju i teško mogu da izbjegnu jednu takvu zarazu i da, želeći da je izbjegnu, rizikuju da postanu prezreni".
Ali, kako bi se jedan crnogorski knjaz zaštitio od opasnosti pred kojom se svaki čovjek evidentno rado baca i kako bi jedan narod, za koji ulagivanje nije nikada pretjerano, mogao biti ubijeđen da neće uvrijediti svog gospodara govoreći mu istinu; između ove i nedostatka poštovanja uzaludno bi tražio razliku. To bi, dakle, moralo za Nikolu I da bude neprestana briga da oko sebe okuplja samo ljude oprobane u svojoj mudrosti i obazrivosti, istovremeno oprobane u nezavisnosti svoga karaktera a naročito one ljude koji mogu da spriječe umjesto da ohrabe, među samim članovima svojih savjetnika, ta rivalstva i ta uzajamna nepovjerenja čija se jedina prednost sastoji: čas u niskim izdajama, čas u krivičnim potkazivanjima, gdje je interes javne stvari uvijek žrtvovan za lične mržnje.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
