Nakon kratkog porodičnog ručka, koji se održava u podne, slijedi podnevni počinak koji se produžava do tri ili četiri sata, i, onda, ako to vrijeme dozvoljava, knjaz uzjaše konja i šeta se oko male cetinjske ravnice, ponekad skoro sam, ponekad u društvu nekih senatora ili drugih poglavara. To su onda brzinske trke, skokovi preko prepona, preskakanja strmih brežuljaka gdje crnogorski konj mora da pokaže svu jačinu svojih čeličnih nogu. Nikola I
nalazi zadovoljstvo u ovim opasnim i bučnim igrama koje, praćene uzvicima i pucnjima iz pištolja, podsjećaju, na neki način, na fantaziju Arapa iz pustinje. K večeri, knjaz ponovo izlazi na trg prijestonice, nadahnut u tom momentu prolazom ljudi koji se vraćaju iz Rijeke Crnojevića ili Kotora i grupom dokoličara koji s taštinom pokazuju, s čibukom u ustima, uzvišenost svoje ličnosti, sjaj svog oružja i ukrase svoje lijepe odjeće. Jednom strancu, Cetinje, u tom momentu, nudi originalni i živopisni pogled i kada utisak koji je stekao nije imao vremena da se ohladi u dodiru sa manje ugodnim stvarnostima, može se o prijestonici Crne Gore odnijeti samo uspomena puna potpuno orijentalnog šarma.
Tek što je večernji objed završen Knjaz, kao pravi Crnogorac, ostavlja ženama salone dvorca i ide u nisku salu gdje se uskoro sastaju senatori i druge važne ličnosti sa Cetinja kao i stranci pozvani da prisustvuju sjednici koja nosi ime sjednik. U tom momentu, naročito ako je to vrijeme zime, počinju za Nikolu najprijatniji časovi dana. Sjedeći u uglu prostranog ognjišta, gdje pucketaju velike bukove cjepanice i koje služi kao centar u polukrugu ratnika koji, s poštovanjem, čekaju pitanje Gospodara da bi podigli glas, ovom žele dobrodošlicu, od ovog traže savjet: Gospodar razgovara s jednima o malim događajima u prijestonici, od drugih prima novosti iz udaljenih područja, saznajući više o jednoj riječi, u jednom satu, što ne bi mogao da sazna preko najkomplikovanije korespondencije. Još i to, pošto su riječi svakog od njih podložne kontroli svih, potpuna istina ima više šanse da stigne do njegovog uha. Ovim razgovorima koji su takođe improvizovani odnosi, upravo tako saznaje sve što se tiče interesa nahija ili sela, dobijene beneficije, pretrpljene gubitke, očekivanja od žetve sve do iznenadnih događaja koji se tiču običnih ljudi; to je feudalno posijelo gdje kastelan, ne gubeći ništa od svog prestiža i svog autoriteta, dolazi da sjedne u uglu velikog kamina da bi slušao priče dvorske posluge. Knjaz, kad na njega dođe red, priča pažljivoj družini važne događaje iz evropske politike ili čak ponekad pokušava da rastumači tim živim i bistrim genijima, mada lišenim svake naučne kulture, velika moderna otkrića i njihov uticaj na napredak društva. Zatim, to su česta vraćanja i uvijek dobro dočekana na prošla vremena istorije Srba ili na neke važne činjenice iz zadnjih ratova, tu je još dobra sreća kada prisustvo nekog čuvenog glavara izazove knjaza da od njega traži priču gdje narator, sa tom lakoćom dikcije, tako svojstvene Crnogorcu, dramatično oživljava neke epizode bitaka u kojima je učestvovao. Posijelo ne bi uošte bilo kompletno ako neki pjevač ne bi, kad na njega dođe red, uzbudio srca pjevajući uz zvuke gusala uzbudljve nacionalne pjesme. On nabraja heroje poginule: cara Lazara na tužnom Polju Kosovu, proklinje sjećanje na izdajnika Brankovića i kaže kako je herojski Miloš, nakon što je, u njegovom šatoru, probo sultana Murata, i izbjegao tri puta napadače prije nego što je podlegao pod većinom, ili još bolje, on priča o boju na Krusima, o Kara Mahmutu koji je uhvaćen i kome je odsječena glava sa njegovih dvadeset i šest glavara i njegovih tri hiljade vojnika i petnaest zastava koje su pale u ruke Crnogoraca.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
