O tome da crnogorski narod prema Knjazu ima izvjesni nedostatak iskrenosti u svojoj pokornosti, autori knjige govore kroz jedan primjer: "Jedna vrsta legende pripovijeda zaista da je jedan brđanin iz udaljenih krajeva, željan da dođe na Cetinje, ali nemajući čak ni kapu koja se može pokazati, ide kod susjeda da je od njega posudi: `I šta ćeš od nje da uradiš? upita ga ovaj, imaš dobar pojas; napravi od njega turban za put; kada dođeš do Vlaške crkve, na ulazu u Cetinje, stavićeš ponovo pojas na bubrege. Čemu bi ti onda polsužila kapa koju nećeš moći više da ponovo staviš na glavu?`"
Moramo li da se upitamo što bi bio Nikola I ako jedan od tih sukoba, koji uvijek predstoje između Crne Gore i Turske, bude izbio? Bez sumnje, Mirkov sin ne bi manje snažno držao mač koji je dobio od svog oca; cijela Crna Gora ima povjerenja u svog vođu. Ovaj, još suviše mlad u vrijeme rata od 1862. da bi tu uzeo ozbiljnog učešća, pokazao je već u raznim teškim okolnostima dosta odlučnosti, da bi njegova zemlja mogla da se danas nada da će ponovo vidjeti, pod njegovim vojnim komandovanjem, slavne dane crnogorskih bitaka. Uostalom, nije to uopšte u bitkama između dviju nasuprot postojećih vojski, već više u hiljadi slučajnih događaja i uvijek otvorenih šansi jednog rata iznenađenja i zasjeda u kojima će Crna Gora morati još da traži svoju odbranu i svoj spas. Tako pojedinačna hrabost, nepromišljena naglost, viteška odanost sve više i više nepotrebne naspram modernih mašina za razaranje, imaće svoje zadnje utočište u Crnoj Gori i ostaće uzvišene vrline Crnogoraca i samog njihovog Knjaza.
Ako se Nikola I uopšte ne odriče tradicije predaka, možda će to njegov narod jednog dana uvidjeti, ne bez ponosa, handžarom u ruci da napravi sebi mjesta u borbi prsa u prsa, kao Karlo XII, u Varnici, usred mnoštva Turaka i Tatara. Jedan od njegovih omiljenih junaka je, uostalom legendarni kralj čije smo ime upravo spomenuli: nijedna sudbina njemu ne izgleda divnija od sudbine tog uzvišenog avanturiste.
Autori knjige "Savremena Crne Gora", daju u njoj i opis Vlade Crne Gore, unutrašnje i spoljne politike, osvrćući se i na knjaževu platu, kroz što se opet, na svojevrstan način prelama ličnost crnogorskog suverena, pa i iz toga poglavlja, radi stvaranja potpunije slike o Nikoli I, prenosimo jedan fragment:
"Potpuno posjedovanje vlasti, istovremeno građanske, vjerske i vojne i taj čudni prestiž koji se prirodno veže sa teokratiju, dali su svim crnogorskim vladikama jednu vrstu uzvišenosti u njihovoj skučenoj jurisdikciji, ništa manje nego neospornu vlast nad stanovništvom zanesenim žarom vjerskog osjećanja kao i poletom patriotizma. Naizmjenično, administrator, general ili episkop, svaki od ovih vođa sadrži u svojoj ličnosti cijelu jednu istorijsku epohu svoje zemlje; njome inspiriše sva svoja djela, njom upravlja svih poduhvatima, njom obezbjeđuje sve uspjehe Građanska autokratija se uspostavlja Danilom I u toj autoritarnoj trilogiji i Crnogorska vlada, potpuno laička, smatra da je bolje potvrdila svoje postojanje i svoju nezavisnost, uzimajući slobodno oblik koji je više u odnosu sa modernim idejama. Ali, da li se može smatrati taj nagli prelaz kao stvarni napredak za zemlju? To je to što će budućnost saznati. Međutim, do ovog momenta ništa nije dokazalo da tu ima ima ozbiljnog interesa za Crnogorce da izađu iz teokoratije pod kojom su izvršili nadčovječanska čuda i sačuvali netaknute riznice svoje slobode.
Takva kakva je rekonstruisana od knjaza Danila, 1851. i nastavljena do njegovog sinovca, Nikole I, 1860, Vlada Crne Gore je jedna vrsta apsolutne monarhije, nasljedne u porodici Petrović Njegoš, po redosljedu muškog potomstva".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
