Crnu Goru su za vrijeme vladavine dinastije Petrović, a naročito kada se na njenom čelu nalazio knez Nikola – posjećivali brojni stranci, da bi veliki broj njih nakon toga objavio i zanimljive putopisne knjige. Zahvaljujući uglednoj izdavačkoj kući CID iz Podgorice, i njenoj biblioteci ''Svjedočanstva'', u prilici smo da se upoznamo sa velikim brojem takvih knjiga, a dio njih feljtonizovali smo i na ovom mjestu.
Toj vrsti literature pripada i knjiga ''Crna Gora i Dalmatinska obala'', čiji je autor Alfredo Seristori, koju je sa italijanskog prevela Vesna Andrejević. CID ju je objavio 2010. godine, a iz ćemo, uz uvijek ljubazno odobrenje Ratka Bojanovića, direktora toga izdavačkog preduzeća, u ovom našem feljtonu, sa značajnim skraćenjem, prenijeti poglavlje, tačnije njen drugi dio ''Od Kotora do Crne Gore i moj boravak u Nikšiću''.
Alfredo Seristori (1833-1884) bio je firentinski plemić, a kada je posjetio Crnu Goru, ''tokom ratnih zbivanja 1877. godine'', bio je i poslanik italijanskog parlamenta. U Crnoj Gori boravio je deset dana. Nakon što je iz Trsta došao u Kotor, produžio je na Cetinje, a potom se preko Rijeke Crnojevića i Danilovgrada zaputio u Nikšić, u tamošnji crnogorski logor. Imao je sreću da se lično upozna sa crnogorskim knezom Nikolom, a sve do povratka u svoju zemlju, ovog puta preko Grahova i Risna, društvo mu je pravio italijanski konzul u Crnoj Gori, Durando.
***
Evo me opet na nogama i u kratkoj šetnji po Kotoru ne bih li stekao nekakav utisak o ovome gradu. Kotor zaostaje za drugim dalmatinskim gradovima po građevinama i spomenicima, međutim, posjeduje jednu katedralu poprilično neobične gradnje i jednu pravoslavnu crkvu. Opasan je sav zidinama čudesne visine i to baš na strani gdje se nalaze i planine. Ovo je sigurno u vrijeme Mletačke republike moralo predstavljati veoma bitan sistem odbrane. Pitam se onda sada zašto su u Zadru, gdje svoje sjedište ima vlada, porušena sva utvrđenja, a to je definitivno učinjeno i u Splitu, dok se ona čuvaju netaknuta ovdje u Kotoru? Možda je tako učinjeno radi zaštite od napada ovih gorštaka koji su svi ponosnog i živog duha bilo da su porijeklom iz Crne Gore bilo iz Krivošija?
U pet sati izjutra konji su bili spremni ispred kapije u pristaništu. Pregledao sam ih pažljivo i našao da su vrlo dobri. Konj koji je bio spremljen za mene bješe omalen i zdepast kulaš bosanske rase sa oštrom grivom, ali prije svega vrlo živahne ćudi što je neophodno za penjanje po planinskim vijencima koji su mi neprestano visili nad glavom. Drugi konj bio je sa samarom, pritom miroljubive ćudi i učinio mi se poprilično snažan, bar onoliko koliko je dovoljno da usput ne ostavi negdje moj prtljag.
Vlasnik konja se zvao Vicko i bio je rodom iz jednog sela u okolini grada. Iako slovenskog porijekla, govorio je dobro italijanski. Bio je mršav, ispijen i blijed, a na sebi je imao odijelo evropskog kroja, ali toliko ishabano i odrpano da je na prvi pogled mogao da prođe kao neki pjesnik koga su i sudbina i muze u životu podobro maltretirale. Sa sobom je još poveo neku djevojku jake i kršne građe, porijeklom isto iz njegovog mjesta, po imenu Stane, koja je već u više navrata prešla put od obale do Cetinja. Upravo je ona sada preuzela na sebe obavezu, i to bez ikakvog nećkanja, da nosi na svojim ramenima tokom čitavog puta štap za moj šator, golem, inače, kao motka za taljige.
Pošto smo natovarili prtljag, zaputili smo se drumom koji ide oko gradskih utvrđenja. Na ogradi mosta koji vodi ka gradskoj kapiji vidio sam oslonjena dva perjanika crnogorskog knjaza sa puškama među nogama[...]kako me čekaju u namjeri da mi posluže kao pratnja do Cetinja.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
