Prva noć u Peći bila je veoma hladna i ujutro nijesmo mogli da obujemo cipele dok ih nijesmo odledili pored vatre. Ujutro (utorak, 30. novembar), otišla sam u stari turski dio grada, živopisan, sa minaretima i uskim ulicama, da dobijem telefonom naređenja od načelnika saniteta. Rečeno mi je da uradim isto što radi i Četvrta poljska bolnica. Oni su bili van grada, na smrznutoj močvari, stoga poslah bolničara da izvještava o njihovom kretanju. U međuvremenu, pošto su mi se ruke dok sam jahala smrzle, pokušah da kupim neke tople rukavice, jer iako su sve radnje bile zatvorene a njihovi vlasnici većinom otišli, još uvijek je tu i tamo moglo štošta da se kupi, ako znate kuda da odete. Ali nijesu se mogle kupiti rukavice, pa sam kupila par bijelih vunenih čarapa da ih nosim kao rukavice. Nezgrapna, ali korisna majstorija.
U srijedu, prvog decembra, nijesmo primili naređenje za pokret. Otišla sam u grad da vidim kako grupa iz Kragujevca polazi na svoje dugo planinsko pješačenje a ja zauzeh nekoliko soba koje su oni oslobodili, za kuhinju, trpezariju i spavaću sobu. Jedino slobodno mjesto za kolonu bilo je na starom turskom groblju, nedaleko od kuće. Ova kuća, koja je bila blizu crnogorske policijske stanice, pripadala je jednom Crnogorcu, koji nije bio kod kuće kada smo stigli. Htjela sam da oborim ogradu iza kuće, pošto je ona zatvarala travnjak pogodan za automobile, i upitah u policiji da li mogu da uradim to. Rekoše mi da bi možda bilo bolje da sačekam da se vlasnik vrati popodne. Oko tri sata pojavi se visok, tamnoput, snažan čovjek, nalik na negativne junake iz jeftinih novela; bio je u Americi i pomalo i vrlo loše je govorio engleski. Srbi u Americi nauče neobično malo engleskog. Sreli smo mnoge koji, iako su proveli godine u Sjedinjenim Državama, nijesu mogli da govore razumljivo našim jezikom. Naš prijatelj reče da mu je žao što kasni, ali da je ovog časa izašao iz zatvora. "O, da", rekoh, kao da je to mjesto odakle prirodno očekujete da vam dolaze prijatelji, "a šta ste tražili tamo?" "O!" reče on nemarno, "ubio sam jednog uljeza ovdje", i pokaza na svoj prag. Izgleda da su njegova žena i "uljez" bili suviše intimni, pa je naš džinovski Crnogorac uzeo zakon u svoje ruke i brzo se otarasio svog neprijatelja. Nije mu još suđeno, mada je bio u zatvoru deset mjeseci i tri dana. Ali sada, dok je Peć evakuisana, svi zatvorenici su oslobođeni, da bježe kako znaju i umiju. Dozvolio nam je da srušimo ogradu. Pošto je moralna ograda oko njegovog doma već bila uništena, drvena ograda je izgledala nevažna; osim toga, njegova kuća će uskoro biti u njemačkim rukama, i sada ništa nije izgledalo važno osim njegove slobode. Bio je hrom, nije imao novaca, a njegov konj je bio suviše mali da bi ga nosio, pa je pitao da li bismo mu dozvolili da pođe s nama preko planina do primorja, ako mu dozvolimo da jaši našeg najkrupnijeg konja u zamjenu za njegovog konja. Inače će ga, rekao je, sigurno zarobiti neprijatelji. Nijesmo mogli dozvoliti da opet bude zatvorenik, i pošto je rekao da poznaje sve crnogorske puteve i da može da bude od koristi, dozvolili smo mu da pođe sa nama. Pošao je, ali nije poznavao staze, i kad god sam ga pitala za pravac, uvijek je griješio. Ali bio je ljubazan i pitom, i poveli smo ga sve do Podgorice.
Na ulici u Peći sretosmo našeg načelnika saniteta, koji je išao da se nađe sa mnom. Saopštio mi je veselu vijest da od sada putevi neće biti dobri. Još uvijek se sjećajući puta između Prištine i Peći, nasmijah se. Načelnik 236 saniteta se neprijatno nasmijao i rekao, da, putevi će sada biti još gori, i moram smjesta da presiječem naša kola na četiri točka na pola, i da od njih napravim dvokolice. Bilo bi dobro da pogledam kako to radi Četvrta poljska bolnica i da uradim isto. Rekao mi je da je Štab veoma zadovoljan nama, da smo se dobro pokazali u teškim okolnostima, pomenu, čestitajući, da nijesmo imali dezertere, sa čime su se suočile druge kolone.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
