Stojan je bio srećan kako su se "stvari" odvijale i sada je ljubav krunisana veseljem na kojem su se okupili najviđeniji Srbi iz svih krajeva Mađarske. Vjenčao ih je prota Radovan Stepanov, iz Mohača. Bio je dobar prijatelj sa protom Dušanom, a prota je uživao ugled i kao arhijerejski vikar, poslije smrti vladike dr Georgija Zubkovića (1951), episkopa budimskog, stolnobeogradskog i sigetsko-mohačkog. Stari svat na svadbi bio je poznati prevodilac (na oba jezika) Zoltan Čuka, a kum Đura Mijakić, iz Stojanovog rodnog Pomaza, sela nedaleko od Sentandreje prema Budimpešti. (Stojanov kršteni kum davno se odselio u Beograd i zbog godina nije mogao da doputuje). Brat Tihomir, četiri godini stariji od Stojana, bio je na svadbi razdragan vidjeći koliko su roditelji i mlade i mladoženje, a i mladenci, srećni. (Marijeta ga je upoznala bliže godinu dana ranije na jednoj predstavi Državnog narodnog ansambla koji je izvodio prelijepu koreografiju "Svatovac", na Tihomirovu muziku.)

Radovan Popović

arhiva

Ručak, u najužem porodičnom krugu, u jednoj od najotmenijih kafana "Karpatija" iz vremena secesije, nedaleko od crkve.

Mladenci su već sjutradan otputovali "na medeni mjesec" pravac u Jugoslaviju, na Jadran, u Opatiju. U povrtaku kući Stojan je svojoj "Dušici" priredio još jedan uzbudljiv doživljaj: zaustavili su se u Zagrebu na poziv Bele i Miroslava Krleže, koga je Stojan prevodio u više prilika i objavljivao u mađarskim časopisima i revijama. Krleža im je priredio ručak u čuvenom hotelu "Esplanada" – Marijetu je pisac fascinirao svojim ponašanjem, enciklopedijskim znanjem, ljubaznim gestovima i prema njoj i prema Stojanu, kao starom znancu. A onda direktni voz za Budimpšetu, kući.

Kuća im je parohijski dom Stojanovog oca, zajednica, Vaci ulica 66. Tu je i Stojanova već velika biblioteka. Marijeta se brzo snašla kao snaja i u ulozi domaćice, ali i kao studentikinja književnosti... Za nju se studentski život pretvorio u porodičnu harmoniju sa svekrom i svekrvom. Oni su je prihvatili kao rođeno dijete... Stojan je, kao i uvijek, u poslovima bio neumoran... Polako je i Marijetu uvodio u izdavačke poslove, lekture i korekture mađarskih i srpskohrvatskih tekstova. Upoznavala se sa urednicima i pomagala je Stojanu u prevođenju, prekucavanju tekstova... Prava porodična idila... Kafane su bile nezaobilazne za mladence – sastajanje sa prijateljima, širokim krugom Stojanovih mađarskih najviđenijih umjetnika – pisaca, slikara, muzičara, glumaca, reditelja... Onda dočekivanje, razgovori i ispraćaji gostiju iz Beograda, Novog Sada, Zagreba, Ljubljane... Oboje su voljeli da izađu na ručak ili večeru u stari dio Budima, kraj koji se zove Taban, gdje je nekada bila stara srpska crkva (poslije rata nije obnavljana, a 1949. je demolirana), gdje su se nalazile čuvene kafane, ili pak u Peštu, u stare dobre kafane s kraja 19. i početka 20. vijeka – "Maćaš Pince", "Karpatija", "Dvanaest apostola"...

Nezaboravne su bile i svečanosti u domu Vujičića, naročito slava Đurđevdan ili Stojanov rođendan – 15. maj – taj dan njegovi prijatelji su posebno sa radošću čekali: okupilo bi ih se njih dvadesetak i onda se veselje, uz dobro vino i srpska jela, nastavljalo do duboko u noć uz priču i pjesmu...

Marijeta i Stojan su od prvih dana njegovali lijepe, prijateljske odnose sa mladim, darovitim, srpskim piscima Predragom Stepanovićem (1942), potonjim proznim piscem i esejistom, profesorom Univerziteta u Budimpšeti, i Petrom Miloševićem (1952) istoričarem svjetske i srpske književnoti, takođe profesorom Univerziteta u Budimpešti.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”