Stojan Vujičić je imao širok krug mađarskih prijatelja – od starijih to je čuveni pjesnik i prevodilac Šandro Vereš, zatim romanopisac Janoš Kodolanji, pjesnik Janoš Pilinski, pa Mikloš Hubaji kolega iz studentskih dana Bela Pomogač, a tu su bili i vajari, slikari, arhitekte, biohemičari, pa članovi ansambla koji nosi ime njegovog brata... I svi će mu dokraja života ostati prijatelji.

Cijelog života Stojan će pamtiti prvi dolazak u Srbiju. Bilo je to davne 1956, u ljeto. Bilo je kratko – ali nezaboravno. Obišao je familiju, krštenog kuma, susrio više pisaca – među njima i Dobricu Ćosića, u to doba jednog od najagilnijih književnika i političkih aktivista, koga je upoznao kada je ovaj ‘‘na blic‘‘ posjetio Budimpeštu u vrijeme revolucije.

Radovan Popović

privatna arhiva

Stojan stvara svoju mrežu prijatelja – pisaca, bibliotekara Matice srpske, mladih profesora. U Novom Sadu obilazi Mladena Leskovca, koji je u vojvođanskoj prestonici osnovao Filozofski fakultet i prvi je dekan. Leskovac je stari prijatelj Stojanovog oca još iz vremena kada je prvih godina poslije oslobođenja boravio u Budimpešti i preuzeo Biblioteku Tekelanijuma, tog starog zdanja u kome su se nalazile knjige koje je izdavala Matica srpska kada je ovdje 1826. godine osnovana, pa onda znamenita bibilioteka velikog srpskog dobrotvora Save Tekelije Popovića, veleposjednika iz Arada, rumunskog dijela Banata, koji je osnovao Tekelijanum kao stjecište srpske mladeži i kao saborište Srba.

Stojan je imao 24. godine. I Beograd ga je oduševio i saznanjem da se u njemu vode ipak žučne rasprave o realizmu i modernizmu. Kupio je knjige pjesama Vaska Pope ("Kora") i Miodraga Pavlovića ("87 pesama"). Potajno – i on bi da piše pjesme, pored ozbiljnih istraživanja položaja i života Srba na najsjevernijem kraju srpske migracije, kako je govorio Milan Kašanin.

Prvi članak Stojan Vujičić objavio je 1955. godine u "Narodnim novinama", glasilu Južnih Slovena u Budimpšeti – bio je to tekst o Jovanu Popoviću Steriji, znamenitom dramskom piscu, komediografu. A na mađarskom jeziku oglasio se prvi put studijom o Matici srpskoj iste godine. Od tada počinje da gradi karijeru centralne ličnosti za proučavanje mađarsko-jugoslovenskih kulturnih veza i organizatora sveukupne saradnje između istoričara umjetnosti, istoričara književnosti i istorije uopšte. Organizovaće niz skupova, naučnih okruglih stolova, razgovora...

Prilikom boravka u Beogradu posjetio je i Veljka Petrovića, u to doba jednog od najpoznatijih starih pisaca.Čika Veljko ga je sa radošću primio. Veljko se sa nostalgijom sjećao svojih mladalačkih studentskih dana u Budimpešti, umećući u razgovor i sijaset mađarskih riječi, uzrečica... Inače, u kući Vujičića govorilo se isključivo srpskim jezikom; Ljubica Bebić Vujičić, majka prote Dušana, bila je porijeklom iz Baranje i govorila je isključivo ‘‘baranjski‘‘, ijekavicom. To se naročito isticalo za vrijeme prazničnih ručkova kada se okupljala cijela porodica. (Tihomir je imao garsonjeru, ali praznične ručkove nije propuštao.) Naravno, cijela porodice govorila je i pisala i na mađarskom jeziku.

Sam Stojan je najbolje objasnio genezu svoje porodice u jednosatnoj emisiji Televizije Beograd (1992. godine) koju je uradila Vesna Janković zajedno sa kćerkom Anjom Drulović, darovitom rediteljkom školovanom u Americi: "Moji preci su se naselili u Mađarskoj u vrijeme Velike seobe Srba pod patrijarhom pećkim Arsenijem Čarnojevićem. Ja sam, ako sam dobro izračunao, jedanaesto koljeno ovdje. Sve do početka ovog vijeka Vujičići su živjeli u Baranji".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”