Stojan neumorno radi – priprema dokumentarni film o manastiru Grabovcu (poslije Budima i Sentandreje); završava rukopis o Srbima u Budimu i Pešti. A uskoro bi trebalo da se pojavi na mađarskom jeziku studija na srpske teme 16-19. vijeka. Kaže prijatelju: "Pa onda idemo dalje, dok je zdravlja, razuma i dok me ovdje ostave da radim na miru..." Predložen je za inostranog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti – ali je na glasanju, kako kaže – "za dva glasa izgorio!"

Izlazi Stojanova knjiga "Srbi u Budimu i Pešti"; na naslovnoj strani je pečatnjak Srpske varoši u Tabanu iz 1690. godine. Taj dio Budima se zvao Racvaroš (Srpska varoš). Naselje se formiralo oko crkve. Stojan je zabilježio zapis jednog engleskog ljekara iz 1669. godine koji je konačio u Tabanu: "Mi smo stanovali kod jednog starog Srbina, gdje smo se vrlo dobro osjećali, pošto smo iz njegove kuće mogli da vidimo Dunav, most, grad Peštu i veliki dio cijele okoline..." Stojan je potpredsjednik Mađarskog PEN kluba.

U januaru 2000. godine Marijeta je postavljena za konzula Mađarske u Rimu (i na tom poslu ostaće naredne četiri i po godine). Stojan je volio Rim. U Via Giulia imao je svoj kafić gdje bi sa Marijetom najradije pio kafu ili kapućino. Stekao je i nove poznanike, Rimljane, Italijane i Mađare koji žive odavno u Rimu, intelektualce. Razgledao je sa izuzetnim zanimanjem starine Rima, njegove muzeje, galerije, knjižare... Družio se sa novim prijateljima, a za njegov rođendan, 15. maja, Marijeta bi pripremila specijalitete u kojima su uživali, u tim pikanterijama, novi prijatelji.

Radovan Popović

-Foto: privatna arhiva

Sredinom novembra 2001. godine Stojanovo zdravlje se pogoršava. Mada je zadržao lucidnost, govor, pamćenje. Držao je telefon pored sebe, razgovarao sa prijateljima. Marijeti diktirao pisma i lično ih potpisivao... sve do kraja decembra. Ljekari su zatražili da ga obavezno smjeste u bolnicu, tamo će imati najbolju njegu. U Poliklinici Umberto I, u Rimu, pored njegovog kreveta danonoćno je bila Marijeta – razgovarali su, takoreći, do posljednjeg dana, samo je pretposljednje veče ležao zatvorenih očiju i u sebi se molio pored Biblije i Marijete – znao je da je ona pored njega. A njoj su navirale suze... Predosjećala je da se čovjek sa kojim je srećno živjela, dijelila i dobro i zlo, oprašta od života. Prethodno veče, poslije ponoći ljekari su joj savjetovali da krene kući, da se odmori... A oko osam sati ujutru iz bolnice su joj telefonom javili da se život Stojana Vujičića ugasio, u šezdeset devetoj godini... 11. februara 2002. godine. Marijeta je dojurila u bolnicu i zatekla je još uvijek toplo tijelo. Otišao je na onaj svijet u snu, kao pravednik... bez muka i ropca.

Treći dan poslije smrti u Ruskoj crkvi u Rimu održan je pomen Stojanu Vujičiću na koji su došli mnogi rimski prijatelji, poznati intelektualci, cijela mađarska kolonija i Ambasada Mađarske u Rimu. Poslije obaveznih administracija što je Marijeta obavila, organizovala je prenos kovčega avionom – i to je bio posljednji njihov zajednički avionski put... Sahranjen je u Sentandreji, na Srpskom groblju, poslije ispraćaja iz Saborne crkve – sve po crkvenom ritualu, bez ikakvih govora, ni sa civilne ni sa crkvene strane, a Marijeta je bila uz njegovo uzglavlje – sama... I sve onako kako je u svojoj posljednjoj volji rekao: da hor "Javor", sastavljen od Sentandrejaca, poje, a poslije sahrane, kad su vladike i crkvene ličnosti udaljene, tek tada, ansambl "Vujičić" je iz diskretne daljine tiho odsvirao njegove omiljene melodije "Odbi se biser grana" i "Širok Dunav ravan Srem..." Na godišnjicu smrti Stojanove otkrivena je spomen-ploča u Budimpešti, Vaci ulici broj 66, na zgradi u kojoj je živio i stvarao, a komemoraciju je održao njegov prijatelj pjesnik, akademik Ferenc Juhas – nadahnuto je govorio o Stojanu "kao osobenoj stvaralačkoj ličnosti, upečatljivoj pojavi i književnom značaju bez kojeg se istorija srpsko-mađarskih veza ne može ni zamisliti..."

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)