U ljeto 1963, Stojan upoznaje još jednog književnog velikana – Gustava Krkleca. Dugo su sjedjeli i razgovarali u čuvenoj peštanskoj kafani "Hungarija", tradicionalnom stjecištu mađarskih pisaca. Bio je u tom društvu mađarskih pisaca i izdavača i prevodilaca Zoltan Čuka, stari prijatelj Krklečev. (Krklec je poznavao mađarski jezik, jer je kao dijete često dolazio kod "tetice Vikice" koja je bila udata u Pešti). Stojan će se brzo sprijateljiti sa popularnim pjesnikom i uživati u njegovoj vrcavoj duhovitosti i postaće njegov dragi gost u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, gdje je Krklec živio.

Stojan neumorno prevodi srpske pisce – njihove stihove i prozu uspijeva da objavljuje u mađarskim časopisima i listovima. U Budimpeštu stiže u maju 1964. godine Mladen Leskovac – dobio je dozvolu da istražuje u čuvenoj biblioteci Sečenji, najvećoj biblioteci u državi, a zatim da istražuje i u Državnom arhivu Mađarske. Stojan mu je glavni vodič i sagovornik. Leskovac podstiče i usmjerava Stojana da se prilježnije bavi prije svega književnom istorijom. A polje istraživanja je bezgranično – toliko tema i toliko malih i velikih tajni. Stojan vodi Leskovca u Sentandreju, Pomaz, manastir Grabovac, na Čepel, u Jegru... Sve češće korespondira sa Krležom. Njegovu dramu "U agoniji" stavila je na reportoar jedna od najznačajnijih mađarskih pozorišnih kuća – Madač.

Radovan Popović

Arhiva

Od 1963. godine postavljen je za stalnog saradnika Pozorišnog instituta i taj posao sa uspjehom obavlja, jer i pozorišna djela su predmet njegovog interesovanja. Stojan je zaljubljeni pjesnik već 1965. godine – on prati studentkinju književnosti Marijetu, sa kojom razmjenjuje misli o književnosti, o poeziji, o vremenu u kome žive... i sanjaju o budućnosti. On, malo korpulentan, već javna ličnost, osvaja elokvencijom i stare i mlade... A Marijetu – ljepoticu, pametnu, načitanu – prota i protinica sa radošću primaju u svoju kuću, a i njene roditelje...

Prilikom jednog od dolazaka u Beograd, svoje stihove stidljivo je pokazao Vasku Popi – ovaj ga je posavjetovao da nastavi, ali da pjesme "još malo brusi, da ih dotjeruje i da sprema knjigu..." Poslušaće taj dobronamjerni savjet. Pogotovo što će uskoro upoznati još neke pisce sa kojima će do kraja života ostati veoma vezan, kao što su Jovan Vava Hristić ili Zoran Mišić, Ivan V. Lalić... Tom novom "jatu" prijatelja uskoro će se pridružiti i slikar Milić od Mačve (Milić Stanković), vajar Nebojša Mitrić... ali i drugi članovi tzv. Medijale, umjetničke grupe koja je u modi, a posebno Olja Ivanjicki i Kosta Bradić, Ljuba Popović... Stojan će se posebno vezati za Vaska Popu koji će ga pozvati i u svoj dom na Bulevaru revolucije i upoznati sa svojom muzom – Hašom. I poslije ženidbe Vasko i Haša, inače asistent na Arhitektonskom fakultetu, pozivaće Stojana i Marijetu u svoj dom, a ovi će njih dvoje, kada je u Pešti objavljena Vaskova knjiga pjesama, ugostiti kao najrođenije. Vasko će hvaliti Stojanove pjesme, koje imaju dušu ali i modernost kao što je "San u kamenu", nastalu u srpskom selu, nedaleko od Sentandreje – Čobancu.

Stojan je imao viziju da se osnuje ozbiljna zemaljska zbirka, Srpski crkveno-umjetnički muzej i arhiv. Taj mukotrpni rad potrajaće oko 15 godina. Stojan svaki put odboluje u duši prizore nestajanja jednog naroda, asimilacije, teško preživljava i u svoju bilježnicu pretače u stihove nastale u rodnom Pomazu, kod Budima: "prijeteljima koji su došli prije mene": "pijemo vino crno kao kob/kidamo pogače bele iščezavajućih dana, urlamo i šapućemo/pojimo svečane tropare/i prastare pjesme/-iskupljujemo se..." A u djelovima Mađarske, i prije Velike seobe, bilo je Srba i njihovih enklava, pa i u Pomazu, i bili su imućni – imali su dosta stoke, žita, vina pa i novca, ali dolaskom izbjeglica prilike se mijenjaju – pa, pored ostalog, niču nove crkve.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”