Kad je riječ u novopodignutim crkvama, iznosimo podatak da su samo u Sentandreji pridošlice iz raznih krajeva podigle sedam bogomolja, pa su tako podignute Požarevačka, Opovačka, Preobraženjska, Ćiprovačka, Saborna, Blagoveštanska, Zbeška – sve podignute u 18. vijeku. Pomaški hram slavi Sv. Georgija, je i dan-danas najveći praznik u Pomazu, te se okupi cijelo selo na Đurđevdan. Samo u Pomazu bilo je preko hiljadu srpskih duša početkom 19. vijeka, a onda je nastalo opadanje te brojke.

Stojan je stekao ime i uvažavanje i u Mađarskoj i u Jugoslaviji. On je čovjek koji ima adresu i kome se obraćaju svi oni koje interesuje kultura dvije zemlje. Drugog nema. On je i informator, i organizator i tumač. Miloš Crnjanski, koji se vratio iz emigracije, šalje mu davno obećane svoje "Odabrane stihove" sa prijateljskom posvetom (štampane davno u Parizu, izdavač Dragan Aćimović), a Gustav Krklec mu iz Zagreba piše i šalje knjigu pjesama "List na vjetru".

U ljeto 1967. godine piše ostarjelom pjesniku Todoru Manojloviću: "Septembar mjesec ću provesti u Beogradu. Nadam se da će mi se ukazati prilika da se vidim s Vama, možda će se čak ukazati i zgodna okolnost da Vas posjetim u Zrenjaninu. Mnogo i srdačno Vas pozdravlja Vaš..."

Tu 1967. godinu će posebno upamtiti po susretu sa Ivom Andrićem u Igalu – putovao je sa Marijetom vozom do Herceg Novog, gdje je živjela sestra Marijetine bake po ocu sa suprugom, i onda su autobusom otišli u Igalo, u posjetu Milici i Andriću. Uz kafu vođen je prijatan razgovor pa i o Andrićevom djelu, recepciji u Mađarskoj.

Radovan Popović

Arhiva

Tog ljeta, krajem jula, preminuo je Veljko Petrović. Njih dvojica prisustvovali su sahrani. Stojan ga je iskreno žalio, a Marijeta nije imala priliku da ga upozna. Iz Beograda su svratili u Sombor, kod familije Stojanove majke Nevenke Budimlić... Otuda i prijateljstvo sa Leskovcem, koji je bio profesor u tamošnjoj gimnaziji.

Stojan je ponovo postavljen za saradnika Književnoteorijskog instituta Mađarske akademije nauka. Bio je u Beogradu – proširio se krug njegovih prijatelja. Sa novim elanom nastavlja da piše nove tekstove o prošlosti južnoslovenskih naroda na ovim, mađarskim prostorima, o uticaju kultura u bivšoj Austrougarskoj, ali intenzivnije piše stihove, na nagovor Vaska Pope i Vave Hristića, sa kojima je u najbliskijim odnosima.

Posebno je u Novom Sadu uspostavio prijateljski odnos sa Leskovčevim asistentom, vršnjakom Božidarom Kovačekom (budućim upravnikom Biblioteke Matice srpske, potom predsjednikom Matice, profesorom Univerziteta, uglednim istoričarem književnosti i pozorišta).

Marijeta i Stojan ustalili su da svoje goste iz Jugoslavije (a to su činili i sami kad bi prošetali poslije posla Vaci ulicom do kraja) odvedu to trga koji se zove Vereš-marti, po klasičnom mađarskom pjesniku, u istoimenu poslastičarnicu, do poslijeratne nacionalizacije se zvala "Žerbo", po nekadašnjem vlasniku "Gerbaud", još u 19. vijeku. Ta je otmena poslastičarnica čuvena po ambijentu, ali i po poslasticama kao što su "diplomat puding", "žerbo šnite", "kardinal šnite", "esterhazi torta", itd. Tu je dolazio onaj stari otmeni svijet da se sjeti starih dobrih vremena, ali dolazili su i mladi intelektualci. Stojan će tu sa Marijetom izvesti Belu i Miroslava Krležu kad im budu gosti.

Veoma mu se dopala proza mladog pisca Miodraga Bulatovića, koji je veoma u modi po raznoraznim ekscesima u javnom životu ali prije svega po knjizi pripovjedaka "Đavoli dolaze".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)