PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Stari knez je pored sebe uvijek imao sina Mihaila, kao nasljednika prestola. Posebnom naredbom knez je zapovijedio da se od 24. januara 1859. godine u svim crkvenim molitvama, pored kneževog imena, pominje i "naslednik prestola srbskog". Pored toga, u cilju ojačavanja nasljednog prava, Malogospojinska skupština je septembra 1859. godine usvojila Zakon o nasledstvu kneževskog prestola, prema kome je presto trebalo da nasleđuju muški potomci iz "plemena Miloša Obrenovića I". U odnosu na Berat iz 1830. godine nasljedno pravo je prošireno na bočnu liniju, dok je Porta bila "ograničena" da izdaje Berat srpskim vladarima samo u slučaju nestanka dinastije Obrenović. Knez je imao pravo da za života usvoji sina kao prestolonasljednika, uz dogovor sa Savjetom i Skupštinom.

Velika Mihailova zasluga je u tome što je uspijevao da suzdržava oca od prijekih mjera. Nikola Hristić bilježi da je Mihailo obavještavao kneza Miloša o stanju u državi, a on mu postepeno prepuštao pojedine poslove i sve češće upućivao stranke nasljedniku. Otac je prepustio sinu komandu nad cjelokupnom vojskom i dopustio mu njeno uređenje. Mihailo je tako postepeno preuzimao pojedine kneževe obaveze i postajao očev savladar. U vrijeme svečanih dočeka, prilikom putovanja u zemlji i inostranstvu, priređivani su svečani dočeci prestolonasljedniku kao i vladaocu. I kada je knez bio spriječen i kada nije bio spriječen, Mihailo je održavao veze s beogradskim vezirom i konzulima.

Povratak u Srbiju kneza Mihaila Obrenovića (8): Laviranje između oca i političkih struja

Kako je knez Miloš bio ozbiljno bolestan, što se posebno vidjelo od proljeća 1860. godine, Mihailo je praktično počeo da vrši kneževsku vlast. "Ministri slabo su i išli Knezu, no kad su šta imali pitali su Kneza Mihaila, koji je i štambil sa potpisom Kneza Miloša držao, i kad je trebalo na pojedina akta kneževska udarao", zapisao je Dimitrije Marinković u svojim uspomenama. U ovom periodu knez Miloš se najviše brinuo za bezbjednost i sudbinu svog sina, tražeći često da bude uz njega. Tako je jednom prilikom, kada je Mihailo izjahao i zadržao se, Miloš odmah poslao konjanike da ga nađu i dovedu. Na očev prekor "kako tako sam ide koje kud", sin je odgovorio: "A šta sam ja, babo, kome učinio, da se imam čega bojati u polju?"Na to mu je ostarjeli knez odgovarao: "Nisi ti, ali jesam ja." Brižljivost oca prema sinu vidi se i u staranju o njegovom zdravlju. Kada se Mihailo početkom 1860. godine razbolio, upućivao ga je u Karlsbad na liječenje, a kada je sin odbio, zatražio je da iz banje poruči vodu i očinski dodao: "Samo nemoj se zapustiti, molim te!" Sa druge strane, Miloš je strašno žalio što Mihailo nema djece. Prilikom boravka u Sokobanji, ne liječenju, gorko je plakao gledajući za Mihailom koji je "izjahao u šetnju kao Bovanovskoj klisuri". Na pitanje zašto plače, "oronuli starac" je odgovarao "kako oseća da mu se smrt bliži, a ostavlja samohrana jedina bez potomstva, pa će mu se zatvoriti kuća i ugasiti slavska sveća."

Knez Miloš je umro na Krstovdan, 26. septembra 1860. godine, u srijedu, u osam sati i dvadeset minuta, izjutra. Sjutradan su posmrtni ostaci prebačeni iz Topčidera u beogradski konak, a 28. septembra, u 16 časova, povorka je iz dvora krenula ka Sabornoj crkvi. Narednog dana održano je opijelo, a u 11 časova, tijelo kneza Miloša je spušteno u desnoj priprati crkve.

Istog dana kada je umro njegov otac, 26. septembra 1860. godine, knez Mihailo je potpisao "Proklamaciju Mome ljubeznom narodu", kojom je objavio da na presto stupa kao nasljedni knez "shodno carskim hatišerifima", ali se istovremeno pozvao i na Zakon o nasledstvu prestola. Da ne bi u potpunosti uvrijedio Portu, knez je objavio da će se obratiti sizerenom dvoru, radi dobijanja propisanog berata.

(NASTAVIĆE SE)