Život princa Đorđa Karađorđevića, sina kralja Petra I, brata kralja Aleksandra i unuka crnogorskog kralja Nikole Petrovića, nesmanjeno izaziva interesovanje javnosti, a time i njene različite sudove, uprkos velikom broju objavljenih radova o njemu. Najnoviji u nizu njih je članak poznate srpske istoričarke dr Ljubinke Škodrić „Princ Đorđe Karađorđević u okupiranoj

Srbiji 1941-1944“, objavljen prošle godine u časopisu beogradskog Instituta za savremenu istoriju „Istorija 20. veka“, broj 2. Uz autorkino odobrenje i saglasnost Instituta za savremenu istoriju, gdje je ona zaposlena kao viša naučna saradnica, u našem feljton, prenijećemo dio njenog teksta, uz određena skraćenja, uslovljena ograničenim novinskim prostorom.

Prije zaposlenja u Institutu za savremenu istoriju, dr Ljubinka Škodrić (1975) radila je od 2001. do 2018. godine u Arhivu Srbije, u

kome je stekla zvanje arhivske savjetnice. Objavila je knjige „Žene u okupiranoj Srbiji 1941-1944“ i „Ministarstvo prosvjete i vjera u Srbiji 1941-1944. Sudbina institucije pod okupacijom“, a autorka je i drugih vrlo značajnih radova iz kulturne i društvene istorije Srbije, kao i iz arhivistike.

***

Đorđe Karađorđević, najstariji sin kralja Petra I Karađorđevića i njegove supruge Zorke, najstarije ćerke crnogorskog kneza, a potom kralja Nikole Petrovića, odrekao se prava na nasleđe prestola 1909. godine, pošto je svom poslužitelju nanio povrede od kojih je ovaj preminuo. Agresivnost, okrutnost i neprimjerenost već ranije su bile prisutne u ponašanju princa Đorđa, a njegovi brojni ispadi izazivali su sumnje u njegovo duševno zdravlje. Stalne nade da će doći do pozitivnih promjena u njegovom ponašanju uticale su da je njegovo liječenje odlagano do krajnjih granica, kada je na kraju morao da bude potpuno izolovan. Pojedinci bliski dvoru zamjerali su kralju Petru da nije obraćao dovoljno pažnje na simptome koje je njegov najstariji sin počeo da ispoljava rano, kada ih je bilo možda lakše suzbiti i kada se moglo naslutiti kako će se oni dalje razvijati ukoliko se na njih ne reaguje. Izostanak porodične bliskosti i odrastanje bez majke, sa ocem koji se nije dovoljno posvećivao djeci, spadali su među uzroke neprimjerenog ponašanja princa Đorđa. Na njih su se od 1903. godine nadovezalii povećana pažnja javnosti i dobijanje na ličnom značaju.

Kralj Petar je čak u početku imao razumijevanja za najstarijeg sina smatrajući njegove ispade tek mladalačkim ludostima. Ipak, po kraljevom nalogu je prestolonasljednikovo ponašanje praćeno još od 1905. godine, a razmatrane su i mogućnosti da mu se ukaže ljekarska pomoć. Pošto se odrekao prestola, ali ubrzo pokajao i pokušao da djeluje u cilju povratka ovih prava, ponašanje princa Đorđa postajalo je sve ekstremnije, a incidenti koje je izazivao učestaliji. Oni su budili i strah zbog komplikacija koje je mogao da prouzrokuje i na unutrašnjem i na spoljnopolitičkom planu i u tom kontekstu su, prije svega, posmatrane, njegove borbene izjave prema Austrougarskoj u vrijeme Aneksione krize 1908. godine. Zbog toga je 1912. godine smješten u jedan sanatorijum u Švajcarskoj, gdje se nije dugo zadržao.

Pokušaji princa Đorđa da se bori i komanduje vojnim trupama u Balkanskim ratovima, a potom i u Prvom svjetskom ratu donijeli su samo nove nesporazume. Poslije ranjavanja na Mačkovom kamenu, princ Đorđe je napustio zemlju i uglavnom boravio

u Francuskoj, do 1921. godine. Tada su, poslije smrti kralja Petra, oživjele i kombinacije da i on može biti uvršten u red prestolonasleđa i u tom smislu, prema pojedinim natpisima, uživao je podršku republikanskog pokreta. Međutim, kralj

Aleksandar je uspio da prebrodi zdravstvene probleme i ubrzo se oženio, što je uticalo na pogoršavanje stanja princa Đorđa i njegovog odnosa sa bratom. Izazivao je brojne incidente, iskazivao surovu agresivnost i predstavljao opasnost kako za okolinu, tako i za ugled države i dinastije.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)