Pošto smo još malo proćaskali sa oficirima, odveli su nas u našu spavaonicu: ambar sa slamom na kojoj smo, pokriveni prekrivačima za konje, s glavom položenom na uvijene šinjele, predivno spavali, prebijeni od umora. Ali nasmijasmo se još malo pričama doktora Popovića, austrijskog ljekara kog su Srbi doveli kao zarobljenika. Dok je njegova vojska prelazila Drinu, pričao je, jedan od njegovih odreda pristigao je uveče na obod neke šume. Komandant je bio vrlo nervozan. Začuo je šuštanje lišća i svi su se bacili na zemlju, jer – govorio je komandant – to su bili Srbi. Sjutradan ujutru, utvrdiše da su se našli licem u lice s jednom austrijskom trupom i da su žestoko pucali jedni na druge.
A jedan srpski oficir je pričao kako je neki srpski odred, koji je zarobio trideset Austrijanaca, bio zatečen po povratku kad je vidio da je broj zarobljenika u stvari bio osamdeset i šest. Jer, neprestano su se čuli glasovi iz polja kukuruza: "Trenutak, idem i ja…" I svaki put su to bili Austrijanci koji su se tu krili. Sjutradan smo nastavili naš istražni obilazak. Svuda nove grozote. Ali uveče sam počeo da se osjećam loše. Očigledno sam se prejeo svježih jabuka i šljiva. Dobio sam strašnu dijareju u kolima koja su nas vozila za Valjevo, od podne do četiri ujutru. I morao sam da ostanem u krevetu osam dana…
Dok je Van Tinhoven ležao, bolestan od utisaka poslije istražnog obilaska ovog regiona strahota, njegov posao obavljao je jedan srpski vojni ljekar, hirurg stare škole, koji je operisao sve što bi mu došlo pod ruku. Bolničarka De Grote bila je veoma zabrinuta zbog njegovog načina rada. Neprestano se žalila doktoru Van Tinhovenu: "Pukovnik mi priča o nekom kolegi koji ne može mirno da spava ako ne amputira barem šest udova tokom dana", uzdahnu ona jednom, "ali on sâm sječe sve ranjene ruke i noge."
Na kraju, Van Tinhoven nije uspio da se odupre toj misli. Još uvijek ne sasvim zdrav, ustao je i pojavio se u operacionoj sali s ciljem da ponovo preuzme svoju službu. Pukovnik se upravo spremao da amputira jednu polomljenu nogu koja se zagnojila. "Ova noga se može spasti", izjavio je Van Tinhoven. Pukovnik se naljuti i odgovori: "U tom slučaju, učinite to sami, ali ta noga više nikad neće biti dobra…" Tako je nestao sa scene. Holandski hirurg je smjestio nogu u neki aparat, a deset nedjelja kasnije, čovjek je mogao da napusti bolnicu hodajući na obije zdrave noge.
– Eto – reče mi Van Tinhoven – ti hirurzi stare škole sigurno su veoma vješti, ali previše sijeku. To je važilo i za pukovnika koji je još govorio: "Ako amputiram, krevet će biti slobodan za nekog drugog u roku od tri nedjelje". U suprotnom, pacijent se predugo zadržava. Ali zaboravljao je da je s takvim sistemom čovjeka lišavao udova. Što se nas, modernih hirurga, tiče, naš cilj je upravo da spasemo sve što se može spasti.
U međuvremenu, glavni generalštab, najprije smješten u Kragujevcu, premjestio se u Valjevo. Princ prestolonasljednik, u pratnji nekoliko osoba, smjestio se u jednoj vili. Pratio ga je general Putnik, jedan potpuno sijed starac. General je slabo izlazio; vidio sam ga tek jednom ili dvaput i bio zapanjen njegovim energičnim pogledom. Jedan eskadron gardijskih konjanika i četa pješadinaca činili su prinčevu gardu. Bez ikakvih naznaka teatralnosti ili pompe. Svi su u vojsci, od glave do pete, nosili sivo-mrku uniformu, a garda se prepoznavala samo po obilježjima na epoletama. Veoma jednostavne kape od sukna bile su lake i praktične. Donio sam jednu; pogledajte: samo oficiri imaju ovaj obodac. Krajevi mogu da mu se spuste, kao ovdje, te vrlo efikasno pokrivaju uši i potiljak. Boja je veoma brižljivo birana: u pitanju je mješavina žutih, ljubičastih i plavih bodova koji čine jednu cjelinu slažući se, kao varka, sa srpskim blatom. Stoga je na određenoj razdaljini nemoguće razaznati srpsku formaciju. Jedino oficiri nose ukras na kapama, sa inicijalima "P. I" (Petar Prvi).
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
