Samo najmlađe klase srpske vojske nose sivo-mrku uniformu. Stariji vojnici moraju sami da se obuku, te ih možemo vidjeti u najneobičnijoj odjeći. Uglavnom, samo njihove kape i oprema liče na kape i opremu ostalih. Ali ono što me je zapanjilo prije svega, to je praktičan način na koji pokrivaju noge. Donio sam uzorke. Seljak nosi debele vunene crne čarape ukrašene vezenim cvijećem. A njegove cipele su "opanci". Vidite: to je široki komad tvrde, savijene kože, otvoren na gornjem dijelu stopala, tako da ga ne steže i da propušta vazduh. Opanak je za nogu privezan kaišem, a zatvara se kopčom. Ovakva je muška cipela. Ženske su iste; ipak, nedjeljom nose manje i elegantnije. Pogotovo kad treba dugo marširati, vojnici radije nose svoje praktične "opanke" nego čizme. Mislim da većma zbog te neobičnosti tokom posljednja tri rata nikada nijesam morao da liječim nikakvu infekciju na stopalima srpskih vojnika. Dok se u drugim vojskama neprestano čuju žalbe na temu ravnih tabana, oguljenih stopala usled marša, znojenja nogu, itd.
A pogledajte ovo: na ovim čarapama, ove sjajne cvjetove, pune ukusa, tako dekorativne, izvezle su svojeručno srpske žene i djevojke. Ako ovaj par izvrnete, iz njega će ispasti žito. To je predznak sreće. Poslije određenog broja pari, vezilje u jedan par stave nekoliko zrna žita: to je simbol za onog koji primi ove čarape. Čuvam ih sa tim žitom… Ali evo najvažnijeg: ovo su kratke čarape od konca debelog poput konopa, takođe ukrašene cvjetićima, i koje vojnici nose preko njihovih debelih čarapa. U snijegu, u rovovima, one održavaju dovoljnu toplotu stopala. Zahvaljujući ovome, srpskim vojnicima nikad ne mrznu noge, dok sam tokom ovog rata bio primoran da amputiram više od pedeset austrijskih stopala. Ali treba reći da je oprema austrijske vojske posebno neefikasna: pamučne čarape i teške čizme. A bilo je hladno zimus u ovim krajevima. Sirotani koji se nađu u Karpatima, u toj opremi, strašno će se napatiti. Srbi prije svega vode računa da im stopala budu ugrijana; ako je potrebno, dodatno ih umotavaju, a rezultati su zapanjujući. Po povratku, svuda sam savjetovao da vojnici u ratu treba da nose te kratke čarape i debele vunene dokoljenice.
Da, vez je stalna zanimacija srpskih žena, djevojaka i djece, u slobodno vrijeme. Nema nijednog komada odjeće bez ukrasa. Pogledajte, na primjer, ove ubruse koje same tkaju, unoseći u njih najljupkije motive veselih boja. Ponekad koriste i svilu. Mogli bi se zaista upotrijebiti kao zastori, zar ne? Ručno tkani tepisi, koji se mnogo proizvode u Pirotu, takođe su rijetke ljepote. Šareni su, ali s ukusom i veoma čvrsti. Sva ljepota ručnog rada može se najbolje vidjeti prilikom porodičnih slavlja za koje žene oblače svoju najljepšu odjeću.
– Ali – upitah – u vezi sa tom opremom srpske vojske, u kom stanju je ona bila prilikom objave rata?
– Sve je većim dijelom bilo sređeno. Gotovo sve zalihe su dopunjene poslije prethodnih ratova. Srbija se mobiliše ogromnom brzinom, kakve god da su teškoće okupljanja. Jer zemlja ima samo nekoliko željezničkih pruga. Tim prije je stanovništvo uvježbanije za dugačke marševe. Tako Milivoju, mom dobrom i vjernom slugi, nije ništa smetalo da pređe četrdeset tri kilometra, koliko ima do njegove kuće, kad je dobio tri dana dopusta. Jedan dan je bio kod svojih i vratio se trećeg dana. Za njega je to bilo sasvim prirodno.
Dozvolite mi da vam kažem nešto o tom hrabrom čovjeku: pripadao je posljednjoj rezervnoj klasi; bio je oženjen i otac nekoliko djece. Stanovao je u Žarkovu, malenom selu kraj Beograda, i imao malenu kuću u kojoj je živio i njegov oženjeni sin.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
