Milivoj je bio izuzetno dobra srca. Prepun pažnje i vjeran poput psa, imao je izrazito dobre oči i izvanrednu inteligenciju. Bolničarke su ga naučile kako treba po holandski da održava i čisti operacionu salu i pere tanjire i staklariju, a svoja zaduženja uvijek je obavljao s najvećom tačnošću. Ali bio je takođe željan da nauči i stalno je zapitkivao kako se ovo i ono kaže na holandskom. Kad bi dobro razumio neku riječ, nije je odmah zaboravljao, tako da smo mogli lako da razgovaramo sa njim na mješavini holandskog i srpskog. Jer i mi smo, s naše strane, od njega učili srpski.
Ali da se vratimo na temu: seljaci i seljanke hodali su ponekad i dva dana, da odu na pijacu. A treba dodati da su putevi loši, nepopločani: proste staze od ilovače na čijem održavanju se ništa ne radi. Ali, uglavnom je dosta sunčano i slabo pada kiša. Godine 1912, od novembra, doživio sam tamo pet mjeseci suše. Ali ova zima je bila sumorna: neprestani snijeg koji se topi i kopni dok se sve zaglibljuje u blato, na veliku štetu Austrijanaca čija je obuća bila nepraktična. Jer Srbi, stojeći na širokoj osnovi svojih opanaka bez potpetica, nijesu propadali u blato.
A koliki prtljag moraju da nose ti austrijski vojnici? Njihov normalan teret je trideset i dvije kile, a ako imaju dodatno punjenje, onda četrdeset kilograma. Imaju ogromne telećake na kojima vise fišeklije; obmotavaju ih svojim kaputima, prekrivačem, a tome se dodaje i limeno posuđe, dok teret ne dođe u visinu glave. Sva ta težina sputava pokrete. Zatim još nose torbu sa hljebom, lopaticu, opasač sa dva paketa metaka i pušku.
– Srbi uglavnom ne nose ništa na leđima. Na njihovom opasaču vise dvije velike fišeklije, torba za hljeb; samo najmlađe klase nose malene bisage sa nešto hljeba i duvana. Ovaj lagani prtljag je moguć jer su Srbi još uvijek nezahtjevni; zadovoljavaju se svojim kilogramom hljeba i s nekoliko cigareta. Ne znaju šta je lula. I vrlo su trezveni. Njihova pića su neka vrsta rakije od šljiva i izuzetno lagana vina sa srpskih brežuljaka.
Uopšte, Srbi su miran narod koji umije da se ponaša. Nikad ne napadaju strance. Nema djece uličara, nema pijanaca. Ljeti mi se dešavalo da sjedim za stolom na terasi kakvog restorana s deset bolničarki u njihovim bijelim keceljama, a da na nas niko ne obrati pažnju. Ne bih to volio da pokušam u Hagu. […]
Što se tiče Srba, oni su mahom ogromne ljudine. Tome se čovjek stalno iščuđava i pita se da li bi kod nas mogli proći kroz vrata. Kad se potom sretnu Bugari ili Rumuni, čovjek pomisli da je vidio djecu. Cijenim da deset posto Srba ima bar metar i devedeset. Veličanstveni su i iznenađujuće otporni. Razlog tome je njihov trezven život. Njihova redovna ishrana podrazumijeva mnogo mesa. Ali krompir im je sasvim nepoznat i jedu vrlo malo povrća. Hljeb im je glavna hrana, i kukuruz pripremljen na različite načine. Međutim, djeca su obično lošeg zdravlja, a u Srbiji ima brojnih slučajeva tuberkuloze…
Što se tiče žena, one su mnogo niže. A oblače se u veoma tešku odjeću, noseći gomilu naklobučenih podsuknji. Preko svega, oblače ogrtač od ovčije kože. A što su Srbi zimogrožljivi! Bolesnici i ranjenici plaše se svježeg vazduha kao smrti. U salama se tuku da prozori budu zatvoreni, tako da je prava metoda za provjetravanje prostorija prosto razbiti jedno staklo. To barem ne mogu više da zatvore. Ali sve to ne sprečava me da volim Srbe.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
