U trenutku kada je konkurisao za školovanje u "Germaniju", Jovan Ristić nije bio završio svoje studije na beogradskom Liceju. Iako je bio jedan od najtalentovanijih đaka i"prvi prevashodan", nije bila uobičajena praksa da Ministarstvo za pitomce bira one koji nijesu završili studije u Srbiji. Sredinom 1849. godine, sa zadatkom da se "spremi za profesora istorije na Liceju", uputio se na dalje školovanje. U molbi koju je 25. maja 1849. godine podnio Ministarstvu prosvjete istakao je:"Praviteljstvo pored prosveštavanja mladeži u Otačestvu mloge pitomce u prosvetama cvetajuću Germaniju na razne struke nauka poslalo, ali na Istoriju, na ovo jedino ogledalo sreće i nesreće ljudske, koji po mome mneniju, sa ostalim filosofijskim naukama tesno spojena, nije još nikoga opredelilo. Cvet istorije Obšte, naročito pak Srbske, kod nas jošt nije procvetalo. Tolika silna data za Istoriju srbsku leže u Bečkim i Rimskim bibliotekama na našu korist neupotrebljena [...]" Tom prilikom zatražio je da mu prvo odredište bude Berlin. Ministarstvo je dalo pozitivan odgovor, te mu je odobreno blagodejanije od 360 talira godišnje.
Državni pitomci ozbiljno su shvatali svoje studije. Bili su svjesni da država ulaže u njih, te da se od njih mnogo očekuje. Zato su nastojali da opravdaju povjerenje koje im je ukazano. Sa razlogom su gledali sebe kao nastajuću intelektualnu elitu, i smatrali su, kako je Ristić u jednom pismu Ministarstvu prosvjete naglasio, da su nosioci "regeneracije" Srbije. Za njih studiranje u najpoznatijim univerzitetskim centrima nije značilo samo sticanje temeljnih znanja iz oblasti koje su izučavali, već i upoznavanje sa političkom praksom razvijenih evropskih država. "Plodove nauke" koje su ubirali na svojim studijama namjeravali su da primijene u praksi u cilju razvoja Kneževine Srbije. "U filozofskim, pravnim, teološkim i administrativnim naukama traže samo ono što duhu naroda i duhu novog vremena odgovara", zapisao je Jovan Ristić 1850. godine, analizirajući studiranje srpskih pitomaca na strani. Takav stav ga je opredijelio da izučava istorijske nauke.
U prestonici Pruske boravio je svega od sredine juna do kraja avgusta 1849, kada se na poziv pitomaca Rajka Jovanovića i Đorđa Cenića preselio u Hajdelberg. Vrijeme provedeno u Berlinu Ristić je iskoristio da uči "njemačka slova" i ortografiju, posjećuje predavanja na Fridrih Vilhelm univerzitetu, da čita Homera, Herodota i Hegela. Dolazak u jednu mnogo drugačiju, u odnosu na tadašnju Kneževinu Srbiju i znatno razvijeniju sredinu, koja je imala drugačiju dinamiku, samo po sebi usmjerilo je mladog Ristića da traži načine prilagođavanja. Svijest o ulozi i zadatku koju je imao najbolje oslikava rečenica iz dnevnika koji je tada vodio: "Mloge sam časove proveo u mislima na teški zadatak moj; mloge na domovinu moju; mloge na putove k blagostanju njenom".
Ozbiljno shvatanje studija i novonastalih okolnosti ilustruje i "zavjet" od deset tačaka koji je Ristić tih dana sam sebi dao. On se obavezao da će: "1. Odviše djejatelan i priležan biti. 2. Narav svoju umekšavati. 3. Biti trezven i okretan. 4. Poradi zdravlja svako veče odati 5. Biti strpeljiv. 6. U čest nikoga ne dirati, a svoju rasudno i učtivo braniti. 7. Naprasitost neupražnjavati. 8. Umerenost u svakom pogledu nabljudavati. 9. Ne biti lakomislen. 10. Rasudnost u svakome preduzeću upražnjavati".
Navedene tačke su veoma značajne jer daju uvid u Ristićevu ličnost. Krajem jula pribilježio je u svom dnevniku da se "zavjeta" držao, te da se ogriješio samo u sedmoj tački. Kako je naglasio da će se pomenutog držati i narednog mjeseca, može se pretpostaviti da se ovih uputstava koja je sam sebi pripisao držao do kraja školovanja.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
