Univerzitet "Fridrih Vilhelm" je kao vodeća obrazovna ustanova u Kraljevini Pruskoj osnovan 1810. godine na predlog državnika Vilhelma fon Humbolta. Osnovan je u periodu kada je Pruska na bojnom polju trpjela poraze od Francuske i Napoleona I, jer se smatralo da se "umnom snagom" mora nadoknaditi ono što je izgubljeno materijalno. Brzo je izrastao u glavno obrazovno središte njemačkog naroda. Za razliku od većine ostalih njemačkih univerziteta, nastao je na temeljima prosvećenosti i neohumanizma, silno nadahnut nacionalnim pokretom nastalim u Napoleonovo doba. Iz tog razloga nazivan je i "Atinom novog doba". Bio je prvi koji je napustio sholastičko učenje i na njemu je student bio aktivni istraživač. Jovan Ristić se 9. aprila 1851. upisao na univerzitet u Berlinu gdje je nastavio da studira filozofske nauke. Ruta Hajdelberg–Berlin je bila uobičajena kada je riječ o studiranju srpskih studenata u njemačkim državama. Za razliku od Hajdelberga, Berlin je ubrajan u "zimske" univerzitete. Takođe, radilo se o univerzitetu koji je bio znatno veći, što po broju nastavnog kadra, tako i po broju studenata.
Sa svojih 150.000 stanovnika, Berlin je bio mnogo drugačija sredina nego Hajdelberg. Za srpske blagodejance prestonica Pruske je polovinom 19. vijeka ostavljala utisak grada koji je "regulisan", te varoši koja je imala "reda i ukusa". Takođe, od Hajdelberga je bio i mnogo skuplji. To je osjetio i džep bagodejanaca, jer su mogli da izdvoje za doručak i ručak, ali ne i za večeru. Društveni život u Berlinu bio je dosta razvijen. Pitomci su imali mogućnost da posjećuju opere, pozorišta i galerije, da uživaju u muzici koja se izvodila u Tirgartenu, povremeno da odlaze u "knajp" i piju pivo. Međutim, i dalje su najviše provodili vrijeme zajedno, okupljajući se i pjevajući uz gusle. Nije nemoguće da se na jednom od takvih okupljanja izrodila ideja da se Terezi fon Jakobs Talvi, koja je prevela oko 250 srpskih epskih i lirskih pjesama na njemački i engleski jezik, napiše "blagodarnost". Ta zahvalnost na promociji Srbije i njene kulture, iako potpisana zajedničkim imenom srpskih studenta u Berlinu, napisana je od Jovana Ristića.
O raspoloženju i sagledavanju studija i boravka u Berlinu saznajemo iz jednog Ristićevog opširnog pisma koje je 27. februara 1852. godine uputio Eduardu Retu. Ristić je naglasio da i pored toga što mu se u međuvremenu mnogo toga lijepog desilo, ipak osjeća žal za Hajdelbergom. Berlin, kao veliki grad, nudio je neizmjerno bogatstvo novih prilika za nekog ko želi da se usavršava u nauci. U njemu se nalazilo mnoštvo knjižara, a Ristić je najviše vremena provodio u Kraljevskoj biblioteci koja je imala bogat književni fond. Međutim, u pismu nije krio razočaranje, jer je, kako tvrdi, u toj "Atini modernog doba" naučni život bio plitak i degradiran. Pisao je kako se u pojedinim krugovima "otvoreno ruga" Lajbnicu i Kantu, te da mnogi sa ponosom ističu da nijesu zavisni od hegelijanske filozofije, koja je nakon revolucije najdublje potcijenjena. Ristić je svjedočio kako su prirodne nauke i matematika postajale najatraktivnije. "Ovde je sramota ako se u salonima ne priča o astronomiji, ako se 'Kosmos' nije pročitao, ako se prilikom ispijanja piva ne razmatraju njegovi osnovni sastojci", pisao je. Pravac koji se u prirodnim naukama zastupao činio mu se suviše jednostranim, jer, kako je smatrao, iste mogu u mnogo čemu olakšati sadašnjicu, ali same po sebi "ne odgovaraju na zagonetku našeg postojanja, niti pitanja našeg srca". Smetalo mu je što se u Berlinu niko ne bavi suštinom već pojedinostima, što se niko ne bavi temeljnim istraživanjima već enciklopedijama ili rečnicima, što nema produktivnosti već samo popularizacije.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
