Poljski panslavisti iz Berlina su u skraćenoj verziji preveli Ristićevu "Noviju književnost" na poljski i francuski. Postojala je i jedna negativna i oštra kritika u "Srbsko-narodnom vestniku", gdje se kao najozbiljnija optužba navodi da je Jovan Ristić plagirao djelo Jovana Subotića. Na pomenute kritike Jovan Ristić je odgovorio iz Pariza decembra 1852. godine.
Pored već navedene prvobitne namjere da prezentuje Srbiju u inostranstvu, djelo je imalo za cilj i da podstakne dalji razvoj srpske književnosti na osnovu kritike, jer se, prema Ristićevom shvatanju, na taj način razvila i njemačka književnost. Analizirajući književnu evoluciju Srbije, Ristić se nije ustručavao da, prema sopstvenoj percepciji, iznese pozitivne i negativne primjere i da sagleda njihove uzroke i značaj. U analizi srpske književnosti i "posmatranju situacije iznutra", u ovoj Ristićevoj knjizi primjetan je i uticaj Hegelove dijalektike. Prema Ristiću, srpska književnost je do sredine 19. vijeka dala dosta skromne rezultate, jer se tek oslobodila turskog ropstva. Smatrao je da je na neoriginalnost i nesigurnost početaka mnogo uticala i činjenica da su prvi školovani Srbi nekritički uzimali ideje sa zapada, a da pri tome nijesu poznavali narodni duh.
Za Ristića je intelektualni i humani napredak moguć samo u okviru nacije i njenog mentaliteta. Isticao je da se nijedna civilizacija, a samim tim ni književnost, nije razvila samostalno bez podstreka i uticaja sa strane, ali je smatrao da te uticaje treba primijeniti na sopstvene prilike. Upravo zbog toga je kao najveći doprinos srpske književnosti do sredine 19. vijeka označio njeno približavanje nacionalnom karakteru. Romantičar prema shvatanju književnosti, Jovan Ristić je cijenio talenat i stvaralačku individualnost, lirsko i subjektivno. Upravo zato, Branko Radičević kao "pjesnik kome se uvijek kao neiscrpnom izvoru zadovoljstva vraćamo" zauzima veoma značajno mjesto u Ristićevom spisu. Takođe, dosta hvali i liriku Jovana Ilića, te je isticao da se mnogo može očekivati od Svetozara Miletića i Ljubomira Nenadovića. Ipak, na samom vrhu srpske književnosti, Ristić vidi vladiku Petra II Petrovića Njegoša, čiji "Gorski vijenac" slavi ideju slobode. […]
"Novija književnost" u Srba je važna i zbog činjenice što predstavlja njegovu doktorsku disertaciju. Ristić je 3. juna 1852. iz Berlina u pismu rektoru Hajdelberškog univerziteta izrazio namjeru da stekne zvanje doktora filozofije na njihovom univerzitetu, te je poslao i primjerak svog, već objavljenog djela. Odabir Hajdelberga kao mjesta odbrane može se tumačiti i već navedenom činjenicom, da je Ristić bio razočaran naučnim životom u Berlinu, ali i time da su se u Hajdelbergu mnogo lakše sticali uslovi za odbranu disertacije. Primjera radi, na Pravnom fakultetu u Hajdelbergu bio je dovoljan jedan odslušan semestar za odbranu, zbog čega je taj univerzitet često nazivan i fabrikom doktorata. U Berlinu je bilo potrebno odslušati tri pune godine, a i taksa za odbranu bila je dosta visoka. Interesantna su mišljenja koja su o Ristićevoj disertaciji dali članovi komisije. Neka od pozitivnih mišljenja o Ristićevoj ličnosti smo već predočili ranije. Zapravo, pozitivan utisak koji je Ristić ostavio kod profesora koji su bili članovi komisije u značajnoj mjeri je doprinio sticanju zvanja doktora filozofije. Bilo je izvjesnih primjedbi na jezik, ali one nijesu predstavljale veliku zamjerku s obzirom na to da se radilo o stranom studentu. Najrečitiji je bio Karl Rau koji je napisao da taj "mali spis" drži kao jedva dovoljan, ali da mu je dosadašnje poznavanje Ristića ostavilo uvjerenje da je u toku svojih studija mnogo toga naučio.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
