U svome svjedočenju o posljednjim danima Branka Radičevića Risto Mihailović daje i opis ljekarovog razgovora sa teško bolesnim pjesnikom: "Uhvati mu ruku i zapita ga nemački: Kako je moj dragi Radičević? Branko baci ukočen pogled na njega i sleže ramenima, kao da mu htjede reći: `Dođe doba da idem u groba!` a liječnik mu stisnu ruku i reče, biti će već bolje i ostavi ga. Malo zatim ustadoh i ja i rekoh mu poslednje: S Bogom! i zaplakah u dvorištu gorko. Dan dva potom, pronese se glas umro je Branko!"
Osjećaj, da mu se bliži kraj, Branko je izrazio kroz pjesmu, čiji prvi stih ovdje prenosimo:"Lisje žuti veće po drveću, /Lisje žuto dole veće pada,/ Zelenoga više ja nikada /Videt neću!"
"U opštoj bolnici bečkoj zapisano je, da je Aleksije Radičević, student medicine, grčko-nesjedinjene vjeroispovesti, neoženjen, od 29 godina, rođen u Brodu, u Vojnoj granici, poslednji stan: Alservorstadt No. 10, od 17. juna 1853. do 30. juna 1853. bio njegovan u toj bolnici i da je poslednjega dana umro u 7 časova izjutra", ove podatke prenio je na osnovu originalnog dokumenta Milan Šević u publikaciji pod nazivom "O Brankovoj smrti" (1925), u želji da razjasni činjenice o pjesnikovim posljednjim danima i o njegovoj smrti. Šević, pored ostalih podataka o tome gdje se Brankovo tijelo nalazilo do sahrane, bilježi i podatak da ga je liječio profesor Lebl.
Podaci o pjesnikovoj smrti u protokolima grčke crkve su bili dosta šturi – ime i prezime, da je studirao medicinu, umro u 29 godini na dan 30. juna 1853. Dan sahrane nije naznačen. Sve isto je zabilježeno i u protokolima bečke opštine i Sent-Marksovog groblja.
Branko je umro od tuberkuloze, u to vrijeme u narodu poznate kao sušica, 18/30. juna 1853. godine. Međutim, oko dana sahrane postoji dilema – da li je sahranjen odmah sjutradan, ili pak, dva dana kasnije. Bolničke troškove, kao i troškove sahrane platio je knez Mihailo Obrenović. O smrti i pogrebu Branka Radičevića oglasila su se samo dva lista – bečki "Svetovid" i novosadski "Srbski dnevnik".
Brankov otac Todor, koji je tada bio u Temišvaru, nije bio na sahrani. Došao je u Beč tri mjeseca kasnije i tom prilikom je prebacio posmrtne ostatke svog sina u drugu raku i podigao mu spomenik. Ovaj čin doveo je do još jedne zabune u biografiji Branka Radičevića. Naime, u protokolima Sent-Marksovog groblja zabilježen je 22. oktobar 1853, datum prenosa u drugu raku, kao datum njegove sahrane. Tom prilikom je najvjerovatnije prvobitni zapis o sahrani uništen. To je pojedine Brankove biografe dovelo u zabludu, pa se u nekim tekstovima može naići na ovu grešku.
Zabilješku o Brankovoj sahrani prenio je "Bečki vesnik", u kojoj se kaže da je 20. juna 1853. predat zemlji Branko Radičević, slušalac medicine i pitomac kneza Mihaila Obrenovića. Zatim, da je to gubitak i "za književnost i za sav narod naš na svaki način, što nam učeni mladići, osobito pitomci, jedan po jedan umiru. Ovdašnji mladi Srbi prisustvovali su svi pri opelu u grčkoj crkvi, i mnogi su, ako je kiša i padala, u … karuce posedali, i do groba ga ispratili". Kasnije je zabilježeno da su pogrebu prisustvovali Kornelije Stanković i Stevan Todorović, jedini Brankov drug koji je doživio proslavu Brankove stogodišnjice rođenja. Brankovi prisni prijatelji Vuk Karadžić, Đura Daničić i Đorđe Natošević u tom periodu nisu bili u Beču.
Na kraju, poslije pojedinih svjedočenja o Brankovim posljednjim časovima, koja su mnogo godina kasnije predstavljena javnosti, i istraživanja zvaničnih dokumenata, može se reći da je on dvije nedjelje proveo u bolnici, gdje je četrnaestog dana umro, u 7 časova izjutra, ali ne na rukama Ane Karadžić, niti Koste Vujića. Sahranjen je 20. juna/2. jula, a 10/22. oktobra 1853. prenijet je u drugu raku, gdje je počivao do ekshumiranja u julu 1883. godine.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
