Devet mjeseci nakon sahrane Branka Radičevića, u proleće 1854. godine, Milica Stojadinović Srpkinja piše: "Do njegova groba prolazili smo grobove cvijećem zasađene, a na Brankovom poznade se odmah da na taj grob niko od rođenih ne polazi, jer se skoro i ne zna, tako je kopanjem drugih grobova iskvaren".
Todor Radičević je, po savjetu Vuka Karadžića, izdao treću knjigu Brankovih pjesama, devet godina nakon sinovljeve smrti, 1862. u Temišvaru. Dvije godine kasnije Todor je preminuo, a sahranjen je na gradskom temišvarskom groblju, pored sina Stevana, gdje im kosti i danas počivaju.
Mladi pjesnik Branko Radičević je vremenom bio gotovo zaboravljen. Proći će mnogo godina od njegove smrti do pojave prvih članaka i priloga o njemu. Tek 1877. godine u ilustrovanom kalendaru "Orao" Mina Vukomanović Karadžić objavila je svoja sjećanja koja su bila u vezi sa Brankom, a Jovan Bošković je napisao članak o pjesniku. Te godine započeta je inicijativa da se kosti čuvenog srpskog pjesnika Branka Radičevića prenesu iz Beča u Karlovce.
Pažnju je izazvala i pjesma Jovana Jovanovića Zmaja "Brankova želja", u kojoj je iskazana potreba prenosa Brankovih posmrtnih ostataka iz Beča na Stražilovo. Tim povodom u Karlovcima je 7. novembra 1877. godine izabran Odbor koji se sastojao od 21 člana, na čelu sa Pavlom Krečarevićem, profesorom Karlovačke gimnazije. Međutim, početkom 1878. godine u listu "Zora" objavljena je pjesma Laze Kostića pod nazivom "Prava Brankova želja", koja je zagovarala suprotno stanovište – da bi Brankove kosti trebalo da ostanu u Beču. Nakon sukoba ova dva naša znamenita pjesnika zamrla je inicijativa o Brankovom prenosu. Ako se izuzmu manji pokušaji omladine u Novom Sadu i Vukovaru, 1880. i 1881, nova inicijativa pokrenuta je tek 1883. godine. Naime, januara te godine bečka "Zora" priredila je proslavu stogodišnjice prve narodne knjige Dositeja Obradovića, štampana je "Spomenica" i sav prihod dat je za prenos Brankovih zemnih ostataka. Ponovo je formiran odbor, jedan u Beču, a drugi u Karlovcima. Jedan od inicijatora prenosa, a kasnije i jedan od učesnika, bio je i Pavle Marković Adamov, profesor Karlovačke gimnazije, koji će 1895. godine u Karlovcima pokrenuti i uređivati "Brankovo kolo", list za zabavu, pouku i književnost, koji je objavljivan gotovo dvadeset godina, do 1914.
Kada je 1883. godine obnovljena inicijativa da Brankove kosti budu prenijete na Stražilovo, dosta se pisalo o aktivnostima koje se preduzimaju tim povodom, kao i o Brankovom životu uopšte. U novosadskom listu "Javor", čiji je vlasnik bio Jovan Jovanović Zmaj, od 1. maja 1883, objavljen je članak pod nazivom "Branka Radičevića tragovi filologisanja i medicinarstva", u kojem su predstavljena dva listića Brankovog rukopisa. Ove rukopise poslao je uredništvu "Javora", preko čuvenog novosadskog štampara Đorđa Ivkovića, Lazar Zaharijević, advokat u Batanji i Brankov drug iz Beča. Uz rukopise je Zaharijević poslao i sledeću poruku:"Ovaj rukopis Brankov našao sam ja u Vukovom rječniku, koji mi je Branko Radičević u Beču poklonio". Na jednom od listića bile su, Brankovom rukom, ubilježene neobičnije srpske riječi, koje je pjesnik vjerovatno pronašao u "Rječniku", čitajući narodne pjesme ili ih je čuo u narodnom govoru. Interesantno je da su sve riječi akcentovane, što znači da se Branko, bilježeći ih, naročito bavio njihovim izgovorom. Zapisi sa ovog listića prenijeti su u originalu, a komentarima ih je propratio profesor Aleksandar Sandić, saradnik "Javora", filolog i kulturni radnik.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
