Drugi listić Brankovog rukopisa nije predstavljen u originalu već ga je prokomentarisao urednik "Javora", dr Ilija Ognjanović. Za taj listić dr Ognjanović kaže sledeće: "Na njemu se vidi vežbanje Brankovo u pisanju mera apotekarskih i recepata sa formalne strane. Na jednoj strani su dva recepta, jedan protiv groznice i jakog znojenja, a drugi protiv zubobolje. Na drugoj pak strani su ispisani i protumačeni znaci, kojima se u pređašnja vremena (u Brankovo doba a i do skora) naznačavaše ova ili ona mera, umesto da se, kao sada, rečima ispiše". On je na osnovu ovog rukopisa zaključio da je Branko bio vrijedan đak, i da je poživio, kao ljekar bi stekao "zasluga i slave u narodu našem". Naveo je, potom, slučaj Getea, Šilera i Herdera, a kod nas Jovana Jovanovića Zmaja, koji su bili uspješni i kao književnici i kao medicinari. U novosadskom "Javoru", listu za pouku, zabavu i književnost, čiji je vlasnik, kao što je rečeno, bio Zmaj Jovan Jovanović, a urednik dr Ilija Ognjanović, u broju 13 od 27. marta 1883. godine objavljen je članak "Srpskom narodu. Prenosimo Kosti Branka Radičevića!", kojeg u našem feljtonu prenosimo u skraćenom obliku:
Zbogom ostaj, krasno Stražilovo,/ Mnogi te je u zvezdice ko`vo, /Mnogi reče: "Ao, rajska sliko!"/Al' k'o ja te rad ne im'o niko. [...] Al' kad mi se jednom smrći mora/ Nek se smrkne izmeđ ovih gora, /Tu nek mi se ladna kopa raka, /Tu će meni zemlja biti laka". […]
Tako je zapjevao Branko još 1844. godine, ali evo ravno trideset godina navršiće se 18. jula o. g. kako mu kosti počivaju u groblju Sv. Marksa u Beču. Evo već trideset godina osta Brankova želja pusta želja. Tek 1877. prihvatiše želju Brankovu naši književnici, a omladina se odazva te poče da radi, da se ta želja i ispuni.
Ali što je za ovih šest godina za ovu stvar tako malo urađeno, voljni smo, da pripišemo samo tome, što su se za to vrijeme samo zbivali u našem narodu događaji velevažni, koji su najveću pažnju bili na sebe skrenuli.
Došlo je krajnje vrijeme, da se srpski narod dostojno odazove želji svog ljubimca. Još prije nekoliko godina počela je bečka komuna da prekopava grobove u groblju Sv. Marksa. Ove godine, pošto se navršuje trideset godina, red je došao, da se i Brankov grob prekopa, te i njegove kosti s mnogim drugim kostima prenesu tamo na centralno groblje i zakopaju u zajednički jedan grob, kako bi se na onom mjestu u groblju Sv. Marksa vremenom mogle graditi kuće. Neće dakle dugo vremena još postojati, a na grobu negda Brankovom dizaće se dvori bečke gospoštine ili gradske ulice; kosti njegove koje treba da su tako mile i drage srpskom narodu kao kosti dragog sina svog, pomiješaće se s kostima raznih tamo pokojnika, kao da je on stručak bez korijena, kao da je on već poslednji od svog plemena! I tako se neće znati ni za grob prvog srpskog narodnog pjesnika: Beč se širi džinovskim koracima; pa zar da nam pregazi i te tako nam mile poslednje ostatke, za koje nas vezuju tolike lijepe, ali na žalost tako rano saranjene nade, s kojima nas, spaja trideset-godišnja dužnost, da se odazovemo jedinoj želji, koju je od svog naroda želio dobri genije sloge i slobode, uzvišeni proslavljač slave i junaštva srpskog naroda, umilni pjesnik vina i ljubavi i onog ljupkog miomilja, što samo pod vedrim nebom njegovog mlađanog života bješe kadro da se razvije, a pod blagim prigrejkom dara narodne nam divne pojezije.
Da i ne znamo dakle želju Brankovu – al' je znamo, pa je ne smijemo zaboraviti – već i stoga, što eto prijeti opasnost, da mu se skoro ni groba neće znati, treba da mira damo tim kostima, što sad leže u tuđini, mira u njegovom zavičaju u našoj sredini.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
