Nazivi za sopstvenu zemlju i njene mješovite etničke teritorije trpjeli su uticaje turskog, latinskog i njemačkog jezika, preko literature, obrazovanja ili trenutnog političkog stanja. Djelimična sinonimnost ili preklapanje Arnautluka, Arnautske ili Albanije sa poznijim pojmom Stare Srbije posljedica je svih navedenih faktora. Na osnovu brojnih predočenih izvora jasno je ipak da imenovanje tuđim etnikumom ovu oblast nije isključivalo iz srpskog etničkog korpusa. Zapravo je termin Stara Srbija, kada se javio u prvoj polovini 19. vijeka, vezan za oblasti za koje je među Srbima odavno postojala svijest da su pripadale i da u budućnosti treba da pripadnu srpskoj državi.
Tiranija koju su dahije zavele nad srpskim stanovništvom nakon ubistva Mustafa-paše i uzurpacije sultanske vlasti u Beogradskom pašaluku 1801. godine, bila je van granica samovolje i zločina čak i za anarhične uslove tadašnjeg Osmanskog carstva. Osjetivši da su njihovi zločini doveli do pobunjeničkog gibanja među Srbima u pašaluku, dahije su riješile da obezglave srpsko stanovništvo pogubljenjem narodnih prvaka. Dahijski uzurpatori pogrešno su računali da će ubistvom srpskih vođa i uglednika zatrti bunu u zametku i spriječiti svaki dalji pokušaj ugrožavanja svoje vlasti.
Pogubljenje viđenijih srpskih prvaka sa početka februara 1804. godine, u narodu zapamćeno kao Sječa knezova, zapravo je postiglo kontraefekat. Preživjele narodne vođe, među kojima se odmah istakao Đorđe Petrović Karađorđe, okupili su oko sebe nezadovljnike i pobunjenike i napali i popalili janičarske hanove po unutrašnjosti. Likvidacija hanova po selima širom Šumadije okončana je vrlo brzo, nakon čega je izvršen napad na palanke i varošice u koje su se slegle preživjele hanske posade. Ubrzo je i većina palanki osvojena i zapaljena. Preostale palanke, izuzev Trstenika i Ćuprije, janičari su sa ostalim muslimanskim stanovništvom sami napustili, sklanjajući se u utvrđene gradove ili varoši. Do početka maja 1804, nakon pobunjeničkih okršaja sa janičarima kod Valjeva, Šapca, Rudnika, Svileuve, Drlupe, Jagodine i Batočine i opsade palanki, varoši i gradova, dahijske naoružane pristalice zatvorene su u Beogradu, Smederevu, Užicu, Šapcu, Sokou, Karanovcu i Trsteniku, dok se unutrašnjost pašaluka nalazila pod kontrolom pobunjenih Srba.
Od samog početka bune, Karađorđe i druge srpske starješine tvrdili su narodu, okolnim pašama, Turcima lojalnim sultanu i predstavnicima Austrije i Rusije da njihov oružani pokret pored odbrane gole egzistencije predstavlja samo borbu za uklanjanje uzurpatora legalne osmanske vlasti i njenu obnovu u obliku u kome je postojala za vrijeme uprave Mustafa-paše. Zapravo, ubrzo nakon pobjeda iz 1804. godine, poslije kojih su i starješine i obični borci stekli samopouzdanje, ovaj manifest o povratku vlasti "carskih Turaka" predstavljao je samo taktiziranje kojim se do daljnjeg kupovalo vrijeme i mir na granicama prema odmetnutim i poluodmetnutim pašama u susjedstvu. Ideja o pretvaranju bune na dahije u borbu za oslobođenje svih Srba u Turskoj počela je kod srpskog vođstva da se osjeća mnogo prije bezrezervnog istupanja protiv sultanske vlasti marta 1807. godine.
Važno je naglasiti da se na ustanku među Srbima u Beogradskom pašaluku radilo od 1803. godine. U Valjevskoj nahiji i Šumadiji, narodne starješine su se sastajale i dogovarale da na proljeće krenu na Turke. Karađorđe je u isto vrijeme stvarao mrežu pristalica ustanka po Šumadiji, Požarevačkoj nahiji i Resavi. Budući vođa ustanka je jula 1803. godine ugovarao kupovinu oružja i municije sa zemunskim trgovcima, što odaje da se ozbiljno radilo na pripremi budućih događaja. Pismo cetinjskog vladike Petra I Petrovića dečanskom igumanu Hadži Danilu od 10. januara 1804. godine upućuje na to da je na nekoj vrsti zavjere koja bi podigla Srbe od Dunava do Jadrana protiv turske vlasti rađeno prije početka bune u Beogradskom pašaluku i da je ustanak prije Sječe knezova zapravo planiran na mnogo širem prostoru i sa dalekometnijim ciljevima. Vladika je pisao igumanu: "Ova godina imamo namerenije mi Crnogorci i sa Beogradske strane Serbi oćemo skočiti na oruže protiv naši vragova Turaka ako možemo i vas da izbavimo".
Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)
