Iako ruski konzul nije podržao nasilno rušenje kapija, smatrao je opravdanim odluku srpskih ministara da odbiju predlog sporazuma. I sam je bio mišljenja da iz Carigrada nikada ne bi podržali pašin predlog. Garašanin je potom konzulima istakao da će sami biti svjedoci jednog strahovitog pokolja, te da srpska vlada unaprijed skida sa sebe svu odgovornost za takve posljedice, ukoliko se nizami odmah ne uklone iz varoši. Vlangali je ponovo stao uz Garašanina, a njemu se sada priključio i Tasti. […]
Ujutro, 17. juna većina građana Beograda okupljala se u pogrebnoj povorci za sahranu žandarma, poginulih dva dana ranije. Činilo se da će taj utorak ostati miran. Međutim, u pola devet su sa tvrđave ispaljeni prvi topovi, čime je počelo bombardovanje grada, koje je potrajalo četiri i po sata. Turski garnizon je brojao 4.000 vojnika i raspolagao je sa 200 topova, dok je u tom trenutku u Beogradu bilo 1.500 srpskih vojnika i svega četiri topa. Malobrojni i iznenađeni vojnici, žandarmi i dobrovoljci su uspjeli da se organizuju i spriječe prodor nizama sa Dorćola ka zgradi turske policije na Velikoj pijaci i Stambol kapiji. Bombardovanje je izazvalo veliku pometnju u gradu. Knez je odmah iz Šapca krenuo za prestonicu. Brod sa knezom i pratnjom pristao je na Savi kod ušća Topčiderske rijeke oko 10 sati uveče. Sjutradan, 18. juna, Državni savjet je donio odluku da se "sva vlast usredotoči u rukama kneza", te da može da preduzima sve mjere bez konsultacija sa Savjetom. Knez je u svojoj objavi stanovništvu predstavio da preuzima na sebe "neograničenu vlast za vreme, dokle bude trajalo teško i opasno stanje, koje je proizvedeno mučkim bombardovanjem varoši Beograda." Istog dana objavljen je i knežev ukaz o uspostavljanju ratnog stanja u varoši Beogradu i srezu vračarskom. Za komandanta odbrane Beograda postavljen je Ipolit Monden, ministar vojni. Knez je prije podne, u pratnji ministara i oficira, obišao borce na barikadama i odao im priznanje za iskazanu hrabrost i požrtvovanje. Ratno raspoloženje bilo je na vrhuncu.
Francuski konzul se pokazao kao najaktivniji i umnogome je doprinio smirivanju strasti između Srba i Turaka. Tasti je bio sastavljač zajedničke protestne note u kojoj su osuđeni bombardovanje i postupak turskog paše koji je prekršio sporazum o miru sa srpskom vladom i konzulima potpisan prethodnog dana. Francuski predstavnik je, takođe, dao predlog da se konzuli postave između neprijateljskih strana u cilju sprečavanja novih sukoba. Jedino je austrijski vicekonzul Vasić odbio da ode u zajedničku audijenciju gdje su strani predstavnici obavijestili kneza o usvojenom planu. Konzuli su se radi kontrole sukobljenih strana podijelili u tri grupe: francuski se nastanio u tvrđavi, britanski i ruski su razapeli šator između tvrđave i srpskih barikada, dok su austrijski i pruski ostali u varoši. Iako su dobili obećanje iz tvrđave da više neće gađati grad, uveče, oko 11 sati, sa tvrđave je ponovo počela polučasovna kanonada. Ruski konzul je tada istakao da više neće podržavati bilo kakav sporazuma sa licem koje je sposobno da dva puta u toku dva dana naruši svoje zvanično obećanje. Po njegovom mišljenju nije bilo ni govora o bilo kakvoj odgovornosti Srbije, a postupci kneza i vlade mogli su se samo pohvaliti umjerenošću i čvrstinom. Mnogi su vjerovali da je austrijski konzul bio umiješan u dogovore sa pašom oko napada na grad, što se samo poklopilo sa predlogom Velike Britanije i Austrije da vojska iz Zemuna na kratko zauzme Beograd i navodno obezbijedi mir. Tome u prilog idu i austrijski vojni izvještaji iz Zemuna, u kojima se jasno vidi da su postupci konzulskog kora za održanjem mira, a posebno akcije Tastija i Longvorta, smatrani "komedijom, poziranjem i lakrdijom", dok su Srbi "sasvim degenerisani, ne pokazuju više svoju poznatu hrabrost, nje je nestalo."
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
