"Iza nas je cio vijek drobljenja srpske nacionalne svijesti i razmještanja i izmještanja važnih istorijskih događaja i ličnosti. Tako je veoma dugo i Arčibald Rajs bio skrajnut i bez dužnog javnog poštovanja u Srbiji. Na žalost, on je to ovdje iskusio već i za života! Iako se razočarao u srpsku političku elitu, nije se razočarao u običnog srpskog čovjeka, posebno seljaka kojeg je iskreno smatrao svojim bratom". Ove riječe stoje u vidu predgovora u knjizi "Šta sam video i preživeo u velikim danima: saopštenje jednog prijatelja iz teških vremena", koja je ratni dnevnik (memoari) Rodolfa Arčibalda Rajsa (1875-1929), švajcarskog univerzitetskog profesora, publiciste i forenzičara. Knjigu je 2025. godine objavila ugledna izdavačka kuća "Prometej" iz Novog Sada, a preuzeta je iz prvog izdanja ove knjige, kojeg je 1928. pod istim naslovom štampala Državna štamparija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu, sa prevodom Veljka Milićevića.
Rajsova oporuka, a kasnije i njeno ostvarenje, da mu se poslije smrti izvadi srce i sahrani u urni na Kajmakčalanu, primjer je kome nema sličnog u svijetu. Uradio je to iz ljubavi prema srpskom narodu i srpskim vojnicima sa kojima je zajedno prošao Albaniju i Solunski front, a nakon svega toga, sa njima 1918. oslobodilački umarširao u Beograd. U Srbiju je došao na poziv njene vlade iz Lozane 1914. godine, kako bi istražio zločine austorugarske, njemačke i bugarske vojske, počinjene nad civilnim stanovništvo, a u njoj ostao vječno! ''Reskirajući pri tom život, a nemajući od toga ni dinara materijalne koristi'' – kako stoji u pomenutom predgovoru.
Uz uvijek ljubazno odobrenje gospodina Zorana Kolundžije, direktora "Prometeja", iz knjige ćemo, za početak, uz neznatna skraćenja, prenijeti njen početni dio u kome Rajs opisuje početak rata i svoj prvi dolazak u Srbiju, avgusta 1914, preko Soluna, u koga je doputovao brodom.
***
Od austro-ugarskog ultimatuma Srbiji živjelo se u Švajcarskoj u grozničavosti, jer se vrlo dobro osjećalo da je ovaj ultimatum bio samo jedna prikrivena objava rata. Ovaj put, svijet je bio ubijeđen da će Austro-Ugarska, ohrabrena i podstrekivana od Njemačke, pokušati da potčini balkanske zemlje koje su se opirale njenoj želji za ekspanzijom na Istoku. Duboko razočarani ishodom balkanskih ratova od 1912. i 1913, Austrijanci koji su živjeli u Švajcarskoj nijesu nimalo prikrivali to razočarenje i gledali su samo u jednom pobjedničkom ratu protiv Srbije lijek za ovu situaciju, koju su smatrali nesnosnom. Tako, nekoliko mjeseci prije sarajevskog atentata, austro-ugarski konzul u Lozani, tada bogat hotelijer, agent špijunaže za vrijeme rata i koji je umro u najvećoj bijedi, kazao mi je jedne večeri: "Pazite, kod nas se u Austriji više ne može. Svijet je nervozan, nezadovoljan, unižen. Jedino jedan pobjednički rat može nas izvući iz ovog stanja."
S druge strane, isto tako se osjećalo da se Njemci spremaju u potaji. Zaista, saznalo se da su njemački konzuli, naročito u Južnoj Americi, dobili naređenje da navedu svoje zemljake da vrate u Njemačku svoje uloge koje su imali u stranim bankama. Takođe se saznalo da konzuli, naročito konzul u Lozani, pozivaju rezerviste u inostranstvu i djele im, u zapečaćenoj kuverti, naredbe za kretanje sa naznačenjem zbornog mjesta, i to u slučaju objave rata. Šta više, od dana kad je upućen ultimatum Srbiji, izvjesni Njemci, rezervni oficiri, obilazili su automobilom švajcarsko-francusku i švajcarsko-njemačku granicu. Tako Konzul Filsinger, takođe rezervni oficir, nije bio gotovo više nikada u Lozani, i to već od sarajevskog atentata. Naprotiv, njegove kancelarije konzulata bile su postale prave kancelarije generalštaba.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
