Ozbiljnije odvajanje od stavova Moskve se javilo na početku 1967. kada je Rumunija postala prva evropska socijalistička država koja je uspostavila diplomatske odnose sa Zapadnom Njemačkom. Inicijativa za uspostavljanje odnosa potekla je iz Bukurešta, koji je težio da potvrdi svoja spoljnopolitička nastojanja i poboljša odnose sa svim evropskim zemljama. Novembra iste godine njemački kancelar Vili Brant učinio je posjetu Rumuniji i tada je, između ostalog, potpisan ugovor o tehničko-ekonomskoj saradnji. Ovim ugovorom, značajnim za Rumuniju, SR Njemačka je pokazala da cijeni hrabar potez jedne komunističke zemlje. Ozbiljnije kritike ostalih "bratskih zemalja" izazvalo je rumunsko držanje nakon izbijanja Izraelsko-arapskog rata. Rumunija je odbila da potpiše zajedničku izjavu socijalističkih zemalja o situaciji na Bliskom istoku, smatrajući da Izrael nije krivac za rat već da je to egipatsko provociranje. Tako je postala jedina komunistička zemlja koja sa njim nije prekinula diplomatske odnose. Ovakva politika učinila je Rumuniju nepouzdanim saveznikom. U tom kontekstu došlo je do promjene gledišta u Sovjetskom Savezu i ostalim članicama Varšavskog pakta u odnosu na Rumuniju.
Krajem 1967. godine otpočeli su razgovori Rumunije i SSSR-a o zaključivanju novog sporazuma o uzajamnoj pomoći koji je isticao 1968. Pregovori su ubrzo prekinuti, pošto nije postignuta saglasnost po nekim bitnim pitanjima. Rumuni su odlučno bili protiv toga da se u operativnom dijelu govori o Varšavskom ugovoru. Odlučno su zastupali stanovište da treba učiniti sve kako bi prestala potreba postojanja paktova. S druge strane, Sovjeti su isticali potrebu jačanja VU. Rumuni su se suprotstavili sovjetskim formulacijama konsultacija i zajedničkih akcija i zahtijevali su pravo svake zemlje da suvereno donosi odluke. Tražili su promjenu formulacije da će u slučaju napada zemlja pružiti svu moguću pomoć uključujući i vojnu. Rumunska strana se zalagala za blažu varijantu – da zemlja treba da pritekne u pomoć i pruži određenu podršku. Postojao je i problem oko garancije postojećih evropskih granica. Poslije iznijetih rumunskih stavova Moskva je odlučila da odloži potpisivanje sporazuma. Stavovi dve države su bili suviše daleki da bi se u tom trenutku mogao naći kompromis.
Razgovori Rumunije i SSSR-a o novom bilateralnom ugovoru o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći bili su, poslije razgovora sa Iljičkovim, zamjenikom sovjetskog ministra spoljnih poslova u Bukureštu nastavljeni u Moskvi. Rumunska delegacija na čelu sa pomoćnikom ministra Mihail Marinom boravila je u Moskvi od 28. januara do 20. aprila 1968. Delegacija je popustila u zahtjevima tek pošto je dobila instrukcije iz Bukurešta da se na svaki način sporazumije sa Sovjetima. Iako je na kraju sporazum postignut on nije parafiran, jer se pojavio problem oko mjesta potpisivanja sporazuma, da li će to biti Bukurešt ili Moskva. Dok se čekao dogovor o parafiranju sporazuma, održan je sastanak u Sofiji gdje prvi put na dokumentu VU nije stajao rumunski potpis i do sastanka u Drezdenu, bez Rumunije, gdje se raspravljalo o situaciji u ČSSR, a sa njim i do zahlađivanja sovjetsko-rumunskih odnosa. Tako je potpisivanje ovog sporazuma o saradnji još jednom odloženo. Sem prema kapitalističkim zemljama, Rumunija je nastojala da ima drugačiji stav i prema problemima međunarodnog komunističkog pokreta. Tako je Bukurešt sovjetsko-kineski sukob iskoristio za izgradnju boljih odnosa s Pekingom. Ovaj odnos temeljio se prvenstveno na suprotstavljanju hegemonističkom položaju SSSR-a unutar komunističkog bloka. Na potrebu jedinstva, a ne na diskriminaciju i osudu pojedinih komunističkih partija, rukovodstvo Rumunije je ukazivalo i tokom konsultativnog sastanka komunističkih partija u Budimpešti od 26. februara do 5. marta 1968.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
