Opšte mišljenje kod nas u romanskoj Švajcarskoj bilo je, da akoAustro-Ugarska napadne Srbiju, Njemačka sigurno neće ostati neaktivna i da će planuti opšti rat. Ono se nije prevarilo! I onda, da li će mala Švajcarska moći očuvati svoju neutralnost? Da li neće biti preplavljena bujicama neprijateljskih vojski?
Iza austro-ugarskog ultimatuma došla je brzo objava rata koju su bečki maloumnici – oni su već uobražavali da su pobjednici i gospodari Balkana – učinili toliko prezrivom i bezočnom koliko se više dalo. Ova objava rata nije bila upućena ni Kralju ni predsjedniku Vlade Kraljevine Srbije; to je bio jedan obični telegram, ovako sastavljen: "Beč 3523. 115. 9.106. 11. 10. 15. 12. 50. Srpskom Generalštabu Kragujevac:
"Pošto kraljevska srpska vlada nije odgovorila na zadovoljavajući način na notu koju joj je predao ministar Austro-Ugarske u Beogradu 23. jula 1914, carska i kraljevska vlada nalazi se primorana da se sama pobrine za zaštitu svojih interesa i svojih prava i da pribjegne u tom cilju sili oružja. Austro-Ugarska se smatra od ovog trenutka u ratnom stanju sa Srbijom. Ministar spoljnih poslova Austro-Ugarske, grof Berhtold."
Kamen je bio otisnut niz nizbrdicu i morao je neizbježno da za sobom krene i druge na toj strmoj nizbrdici. I, zaista, 1. avgusta, oko podne, dobošar je počeo da dobuje lozanskim ulicama da objavi opštu i neposrednu švajcarsku mobilizaciju. Njemačka je takođe bila naredila opštu mobilizaciju i znalo se da objave rata između Njemačke, Francuske i Rusije imaju doći nekoliko sati kasnije.
Po lozanskim ulicama i trgovima guralo se gusto mnoštvo svijeta. Dobacivale se riječi. Vojnici naše milicije, već u punoj opremi, kretali su na svoje zborno mjesto. Prodavci novina vikali su naročita izdanja novina. "Kocka je bačena, srca gore!" – počinjali su uvodni članci u listovima. Izvjesno, svijet je bio uznemiren, ali je bio riješen da brani nezavisnost i slobodu Švajcarske. Novim duhom počeli su da dišu svi oni koji su imali srce na pravom mjestu.
Ja sam bio oslobođen vojne dužnosti zbog jedne urođene mane srca, pa, ipak, osjećao sam da mi je nemoguće da sjedim mirno kod kuće, dok drugi brane otadžbinu i dok se prijateljske zemlje biju za pravo i slobodu protiv brutalne sile i nepravde. Da i pored toga budem primljen u našu vojsku, bilo je nemoguće. Naši ljekari nijesu htjeli jednog "kardiaka". Ali bilo je još drugih mjesta, isto toliko korisnih za odbranu zemlje. Nijesam zabadava bio tehnički policajac. Naša zemlja već je bila i na putu da još više postane središte špijunaže, naročito za dva centralna carstva.
Ponudio sam, dakle, našem generalštabu svoju saradnju u službi kontrašpijunaže i moja ponuda je bila prihvaćena objeručke. Pošto sam bio cijelim svojim srcem za saveznike, postavio sam uslov da se samo bavim njemačkom i austro-ugarskom špijunažom.
Uz pomoć vrlo sposobnih i odanih agenata, mi smo posvršavali lijepih poslova, otkrivši i optuživši mnogobrojne špijune, nekoliko znatnih njemačkih trgovaca, naseljenih odavno u našoj varoši, kao što je bio onaj knjižar Frankfurter koji je liferovao berlinskom general-štabu planove Belfora, i onaj direktor jednog velikog hotela u Evianu, odakle je otputovao dva dana prije objave rata da pređe na drugu stranu jezera i da se u Lozani oda intenzivnoj špijunaži. Svi ti ljudi bili su dostavljeni rezervnom generalštabu u Lozani, kojim je komandovao neprežaljeni pukovnik – državni savjetnik u građanskoj službi – Kosi. Ovaj je htio da ih odmah uhapsi, ali je najprije morao da traži odobrenje iz Berna, od generalštaba kome je bio na čelu pukovnik Špreher, čije je germano i austrofilstvo bilo poznato cijelom svijetu.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
