Nije slučajno Jovan Đonović u govoru o Poslovniku istakao nužnost veće kontrole Skupštine nad vojskom. Na narednoj sjednici pokrenuo je pitanje pomora regruta iz Crne Gore u zimu 1921/22. godine, kada su po najvećoj hladnoći bili pozvani na odsluženje vojnog roka. Prevoženi u hladnim vagonima i izloženi nevremenu, manji dio ih je preminuo već tokom odsluženja, dok ih je većina pomrla po povratku kućama. Regrute nije trebalo pozivati zbog vremenskih nepogoda, a bilo je "onako upropašteno oko 300 života od razbolijevanja i smrti". Apelujući na narodne poslanike da osude zloupotrebu regruta, Jovan Đonović je prvenstveno naglasio da je takvim postupkom sa mladim ljudima pokazano da je "ljudski život izgubio cijenu", koju su narodni izabranici trebalo da vrate pokretanjem postupka protiv nadležnog ministra vojnog. Na prigovore ministara i poslanika vlade da su regruti bili pozvani za zaštitu "Otadžbine" kao najvećeg dobra, odgovorio je da je za Republikansku stranku najveće dobro bio život, koji se nije smio rasipati, pošto "bez života nema Otadžbine". I odmah se pozvao na primjer "malene Srbije" prije Velikog rata, u kojoj je "ljudski život bio na cijeni", zbog čega su je, između ostalog, onoliko hrabro i viteški branila "njena djeca". Ukoliko se htjelo da jugoslovensku državu građani vole kao što su Srbiju voljeli njeni građani, trebalo je povratiti cijenu ljudskom životu.
Najzad, zaključio je Jovan Đonović, da bi se povratilo poštovanje života, bilo je potrebno da se prvo vrati osjećanje odgovornosti kod onih koji su upravljali zemljom, zbog čega je "Parlament trebao da bude na svojem mjestu". […]
Priliku da se ponovo čuje u Skupštini mišljenje Republikanske stranke pružila je Jovanu Đonoviću rasprava o budžetu Ministarstva unutrašnjih djela tokom jula 1922. godine. Republikanski poslanik je optužio državne organe kao "izmećare režima" i "sluge politike", konstatujući da su se svojim ponašanjem na terenu (kao primjer je uzeo Crnu Goru) pokazali kao "antidržavni", pošto nijesu bili "sluge" države, nego politike vladajućeg režima. Obrazlažući da je narod Crne Gore ujedinjenje prihvatio jednodušno i da nije bilo mnogo ljudi koji su bili protiv, naglasio je paradoks da je samo poslije tri godine života u zajedničkoj državi nezadovoljstvo u drugoj srpskoj državi postalo opšta pojava zbog "toga što je narod državu zamišljao mnogo boljom i pravičnijom", a bio u stvarnosti suočen sa rđavom vlašću koja je postupcima "vrijeđala ponos i častoljublje" Crnogoraca.
Pored utiska da im je bila "nametnuta" dinastija Karađorđevića, Crnogorce je najviše pogađalo oholo ponašanje i najnižih činovnika, pogotovo što je u Kraljevini Crnoj Gori svaki čovjek mogao lično da se žali vladaru za učinjenu nepravdu. Mjerama novih vlasti protiv odmetnika režim je pogodio i mnoge nevine crnogorske krajeve. Optuživanje čitavih krajeva za izdajstvo i njihovo kažnjavanje, poput oduzimanja čamaca stanovništvu oko Skadarskog jezera i njihovo uništavanje bez naknade nevinima, prema mišljenju Jovana Đonovića, bila je samo jedna u nizu grešaka koje su nove vlasti počinile u Crnoj Gori. Kada se doda na sve navedeno konstantna socijalna bijeda stanovništva, uzroci nezadovoljstva postajali su veoma jasni. Osirotio i gladan narod morao je da izdržava vojsku i žandarmeriju, umjesto da su mu bili stvoreni uslovi za rad i zaradu. "Na svadbu", ogorčeno je istakao, "mogli ste prilično potrošiti, a nijeste mogli na saniranje prilika u Crnoj Gori".
Tokom 1922. godine srpski republikanci su pokušali da na terenu sačuvaju postojeće organizacije u Srbiji i Crnoj Gori i po mogućstvu stvore nove u krajevima gdje još nijesu postojale, pošto je režim oštro postupao sa republikanskim prvacima u unutrašnjosti. Pored borbe sa činovnicima monarhije, morali su da izdrže i borbu sa predstavnicima velikih stranaka, u prvom redu Radikalne i Demokratske.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
