Zadruge nije moglo biti tamo gdje se sve zasnivalo na "nasilju ili korupciji" i potčinjavalo ličnim interesima i gdje je nedostajalo osjećanja socijalne solidarnosti i "iskrenog rada na opštem dobru". Monarhija, vladavina jednog, u najboljem slučaju je mogla da predstavlja organizaciju podjele vlasti između naroda i kralja, podjele izmišljene da bi se uklonile težnje naroda ka onome na šta je imao pravo: da sam sobom upravlja. Monarhija ni u kom slučaju nije bila zadruga, kooperacija koja je predstavljala učešće jednakih u rukovođenju opštim poslovima, ostvariva samo u demokratskoj i socijalnoj republici. Svaki "iskreno ubijeđeni kooperator" morao je biti republikanac, pošto nije bilo dvije istine, jedne za ekonomiju, druge za politiku, a još manje dvije pravde – jedne koja je mogla da progoni ekonomsku eksploataciju, a da je istovremeno dopuštala političku. Zbog toga je Republikanska stranka, naglasio je Mihailo Ilić, prihvatila ne samo načela političke demokratije nego i ekonomske – razdvajanje ih je moglo samo učiniti nemoćnim, bilo da se ono vršilo u korist prve ili u korist druge demokratije. Demokratija za srpske republikance nije bila samo forma vlade već nov, naročit sistem cjelokupne društvene organizacije. Za Republikansku stranku ona nije bila samo "varljiva etiketa" iza koje su se krili nasljedna kraljeva vlast, režim neodgovornosti za "odgovorne i neodgovorne činioce, bestidna vladavina bankokratije", sramno bogaćenje manjine na račun većine, "kobno" širenje korupcije u svim društvenim slojevima i sva ostala politička, ekonomska i socijalna "zla" koja su se na očigled cijelog naroda dešavala.
Nastao kao posljedica ekonomskog režima oformljenog i ustaljenog od kraja 18. vijeka, kapital je bio činilac koji je upravljao proizvodnjom, uzimajući najveće djelove proizvoda rada. Rad je tako bio sveden na najamništvo. Mihailo Ilić je tvrdio da su konzervativci, podržavaoci ove podjele ljudi u ekonomskim odnosima, kapitalistički sistem smatrali kao izraz "najviše ljudske mudrosti", dok su republikanci, pristalice političke slobode, koju su cijenili i namjeravali da upotrijebe samo kao sredstvo za ''osvojenje socijalne pravde'', najamništvu uskraćivali bilo kakvu mudrost, tražeći njegovo potpuno ukidanje.
Republikanska stranka, kao protivnik stranaka "desno od nje" u pogledu ekonomsko-političkih odnosa u jugoslovenskoj državi i društvu, nije dijelila mišljenja i poglede ni raznih socijalističkih i komunističkih škola "lijevo od nje", koje su sudbinu najamništva vezivale sa sudbinom druge socijalne ustanove – privatne svojine; odnosno, ukidanje najamništva trebalo je da prati i ukidanje privatne svojine. Mihailo Ilić je istakao da su srpski republikanci, kao predstavnici solidarističke i kooperativne škole, smatrali najamništvo i privatnu svojinu razdvojivim, s obzirom na to da prvo nije bilo "rođeno" s drugim, te tako nijesu morali ni da "umru" zajedno. Pitali su se i da li bi ukidanje najamništva za pojedine društvene slojeve imalo u stvari za posljedicu njegovo proširenje na sve članove društva. U tom slučaju bili bi zamijenjeni najamnici jedne ličnosti najamnicima jedne bezlične birokratije, samo u mnogo većem broju. Stoga srpski republikanci nijesu prihvatili ukidanje privatne svojine kao dogmu, baš zato što za njih kolektivna svojina nije bila dogma. Naprotiv, trebalo je da oba oblika društvenog razvitka postoje jedan pored drugog i razvijaju se, uzajamno se dopunjujući.
Kao pristalice "ekonomskog federalizma" srpski republikanci su zazirali od državnog centralizma i birokratizma u ekonomiji, iako nijesu isključivali državnu intervenciju tamo gdje su smatrali da je bila nužna. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
