
Republikanci su govorili i da je kralj Aleksandar, ukoliko, pak, nije želio da se miješa u pitanje visine civilne liste, nju mogao da smanji posrednim putem. Mogao je da, na primjer, šesti dio od francuskih franaka odvoji i da starijem bratu, a da ostalo prima i dalje, čime se izbjegavala afera sa princem Đorđem. Na kraju je ostvareno ‘‘neobično rješenje‘‘: iako je kralju Aleksandru bilo mnogo ‘‘šeset miliona godišnje‘‘, opet je dopustio ‘‘da se uzme koji milion od naroda za starijeg brata kraljeva‘‘, iz čega su republikanci ‘‘naučili i ovo: meni je, istina, narod dao mnogo, ali kad je već tako bilo, nek da i mojem bratu! Kad ide june, neka ide i uže‘‘. Sve je, međutim, obavljeno ‘‘prijateljskim‘‘ sporazumom između vlade i vladaoca, kao i za ‘‘razne dvorce, konje i kola, za automobile i svadbene troškove, sav sjajni luksuz i preveliki raskoš, i za španski ceremonijal‘‘.
U zaključnim analizama predloga zakona o civilnoj listi i svadbenim izdacima kralja Aleksandra, republikanci su tvrdili da je vrhunac ljudskog nemorala bio ‘‘veseliti se usred sveopšte socijalne bijede javno, izazivački‘‘. U tom smislu ‘‘najnemoralniji karneval‘‘ od svih država spremala je Jugoslavija, priređujući ‘‘pir u vrijeme kuge‘‘. U ‘‘najstrašnijem‘‘ času ruske istorije, kada su zbog oskudice umirale hiljade stanovnika najveće svjetske države, u Jugoslaviji su se odigravale ‘‘terevenke, gozbe, pirovi, državne svadbe baš na ruski Veliki Petak‘‘. U dalekoj Rusiji umirali su milioni od gladi i, na primjer, Bugarska, prozvana od jugoslovenskih vlasti ‘‘neblagodarnom‘‘, priređivala je svakodnevno ‘‘ruske dane‘‘ za pomoć gladnima, dok je jugoslovenska vlast ometala rad na odašiljanju prikupljene dobrovoljne pomoći. U vrijeme kada Rusija i ‘‘bukvalno umire‘‘, prekorno su pisali republikanci, u Jugoslaviji je priređivano ‘‘veliko narodno veselje‘‘, Vojvodina je ‘‘votirala milione‘‘, Bosna otimala ‘‘od usta kukavnih kmetova‘‘, okružni odbori se utrkivali ‘‘ko će više da potroši na svadbu‘‘. Osuđujući ‘‘pir‘‘ jugoslovenskih vlasti ‘‘u vrijeme ruske kuge‘‘, republikanci su se pitali da li je ‘‘Srpski narod‘‘ zbilja bio takav, te odmah odgovorili odrično, sjećajući se da su svi koji su ‘‘ratovali s njim od Beograda do Drača‘‘ znali da nije, da je u stvari bio sposoban ne samo za ‘‘krv i pijanku‘‘ nego još više za idealizam i samopregor. Nevolja je bila u činjenici da je imao ‘‘najbestidniju‘‘ i ‘‘najpodrepaškiju‘‘ vladu koju je mogao imati ‘‘jedan čestit narod‘‘, koja nije mogla da ‘‘osjeti‘‘ da narod nije bio isto što i ‘‘jedan kockar‘‘, da je imao moralne ciljeve i dužnosti ukoliko je htio da živi i da zaista bude narod. Umjesto da je učinila sve da pomogne Rusiji, jugoslovenska kraljevska vlada je ‘‘pravila maskenbal‘‘, spremala zvanične svečanosti dotle neviđene na Balkanu. ‘‘Hoće li to svadbeno cvijeće‘‘, s osudom je pitala Republikanska stranka, ‘‘biti njen cinični poklon, njen vijenac blagodarnosti na odar mrtve Rusije‘‘.
Ako je neko u Beogradu, prestonici jugoslovenske monarhije, osudio do krajnje granice dozvoljenog civilnu listu i svadbu kralja Aleksandra Karađorđevića s moralne i zakonske tačke gledišta, bila je to u ono vrijeme stranka srpskih republikanaca. Besprekorno jasna u kritici, ona je mnogo oštrije i jasnije, a opet kulturnije, iskritikovala pomenute događaje nego što su isto učinile ostale, navodno republikanske političke partije, a o čemu vrlo dobro svjedoči i jedna od mnogobrojnih pjesama, koja je odslikala ne samo stav srpskih republikanaca o kraljevom vjenčanju nego i cio duh vremena u kojem se ceremonija odigrala: ‘‘Daj za gladne Ruse prilog,/ Pa za Bitolj daj,/ Daj za decu nezbrinutu – Nikad bedi kraj. /Al‘ da vidiš novu prošnju,/ Nju ne traži bedno stanje. /Hoćeš kralja i kraljicu./ E, daj prilog za venčanje‘‘.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)