Bugarski istoričari navode da je na mirovnoj konferenciji u Parizu pokazano "brutalno ponašanje pobjednika u odnosu na bugarsko pitanje": budući da sile Antante nijesu posjedovale plan za Balkan, balkanske zemlje pobjednice su to iskoristile da ostvare "maksimalnu varijantu sopstvenih ekspanzionističkih planova", šireći istovremeno propagandu o "bugarskim svirepostima". Zaključak bugarskih istoričara je da je krivica Bugarske bila "mnogo manja nego što je bila njena surova i nepopravljiva kazna". Bugarska istoriografija u velikoj većini slučajeva navodi da je Bugarska stupila u Prvi svjetski rat sa jednim ciljem, a to je ostvarenje "nacionalnog ujedinjenja", čime se i opravdava taj njen korak. S druge strane, istoričar Martin Vlkov preispituje tu tezu smatrajući da je glavni cilj Bugarske bio dominacija na Balkanu.
Završetak Prvog svjetskog rata donio je značajne promjene na Balkanu i u odnosima između Beograda i Sofije. Na jednoj strani umjesto nekadašnje Srbije nalazila se novoformirana Kraljevina SHS koja je preuzela vodeću ulogu među balkanskim zemljama, dok se na drugoj strani nalazila poražena, oslabljena i izolovana Bugarska. Poslijeratne odnose dvaju južnoslovenskih kraljevina najviše je određivalo učešće Bugarske na strani Centralnih sila u ratu, kao i sjećanje na svirepu trogodišnju bugarsku okupacionu upravu i počinjene zločine u Srbiji. Kako ukazuje istoričar Ivan Ristić, Bugarska je u kolektivnom srpskom sjećanju percipirana kao najveći neprijatelj, što je i njegovano u javnosti. Samim tim, Beograd je nastojao da je eliminiše kao vojnu silu na Balkanu i što duže drži u izolaciji.
Najveći problem u poslijeratnim jugoslovensko-bugarskim odnosima predstavljalo je makedonsko pitanje, koje je ponovo aktivirano završetkom Prvog svjetskog rata. Bugarska se nije mirila sa gubitkom Makedonije poslije svoje kapitulacije, zbog čega je nastojala da se o tom pitanju raspravlja na Mirovnoj konferenciji u Parizu. S tim u vezi, očekivala je da će zadobiti podršku Italije koja se već konfrontirala sa Kraljevinom SHS težeći da obezbijedi svoje pozicije na Jadranu. U slučaju neuspjeha po pitanju makedonske teritorije, bugarska vlada je bila spremna da podrži ideju o njenoj nezavisnosti ili autonomiji. Međutim, bugarski predlozi na Konferenciji nijesu uzimani u razmatranje. Kako je postalo očigledno da će teritorija Vardarske Makedonije ostati u sastavu jugoslovenske države, Bugarska je odlučila da primijeni novu taktiku: traženje manjinskih prava za stanovništvo ove oblasti.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
