Za poslanika u Carigradu je određen Stojan Novaković, koji je srpske interese štitio diplomatskim putem, razrađujući istovremeno i plan za djelovanje na terenu. Na osnovu tih aktivnosti došlo je do otvaranja srpskih konzulata u Skoplju, Solunu (1887), Bitolju (1888) i Prištini (1889), pri čemu je Novaković najveći značaj pridavao Konzulatu u Skoplju.
Zahvaljujući postojanju Egzarhata kao legalne osmanske institucije, bugarska propaganda je imala ogromnu prednost u odnosu na srpsku. Njen gotovo neometan dugogodišnji rad kroz crkve i škole na stvaranju bugarske nacionalne svijesti doveo je do obrazovanja brojnog učiteljskog i svešteničkog kadra, koji je dalje među stanovništvom radio na bugarizaciji. Međutim, i pored ovih uspjeha, dobar dio ruralnih i planinskih krajeva je i dalje predstavljao, kako ističe istoričar Uroš Šešum, "meki trbuh" bugarske propagande, što je išlo u korist srpskom djelovanju. Pojačan srpski crkveno-prosvjetni rad u Makedoniji primijetili su i Bugari, zbog čega su i oni pojačali svoje napore u tom pravcu, koji su sredinom 90-ih godina XIX vijeka i radikalizovani.
Krajem 1893. grupa egzarhijskih intelektualaca u Solunu je odlučila da stvori jednu revolucionarnu organizaciju koja bi imala zadatak da borbom protiv turske vlasti, ali i srpske i grčke propagande, teži stvaranju autonomne Makedonije. Organizacija je zvanično osnovana početkom 1894. u Solunu dobivši naziv Makedonska revolucionarna organizacija (MRO). Budući da su se osnivači osjećali kao Bugari, autonomija Makedonije je posmatrana kao prelazno rješenje ka njenom prisajedinjenju Bugarskoj. Po osnivanju organizacije pristupilo se širenju njene mreže po Makedoniji. S druge strane, u Bugarskoj je 1895. od makedonskih emigranata obrazovan Vrhovni makedonskoodrinski komitet ("vrhovisti") koji su takođe započeli rad na terenu. Bugarska vlada je bila pokrovitelj obije organizacije. Sklapanje srpskobugarske Ugodbe 1897. nije znatnije popravilo situaciju. Egzarhisti su nastavili da pritiskaju srpske nacionalne radnike i ustanove po Makedoniji, dok se na jesen 1897. pristupilo i likvidacijama, kao sredstvu zastrašivanja srpskih pristalica. Tako je do 1900. zabilježeno 19 ubistava lica koja su se izjašnjavala kao Srbi ili su djelovala u korist Srbije. Iako je bugarska vlada zvanično izražavala žaljenje, ogradivši se istovremeno od takvih slučajeva, pojedini njeni službenici su učestvovali u ubistvima.
Godine 1897. otpočela je i srpska četnička akcija u Turskoj, posredstvom predsjednika srpske vlade Đorđa Simića, da bi djelovanje srpskih četa bilo objedinjeno 1903. stvaranjem Srpske četničke organizacije. I pored postojećih sukoba, srpska strana je pokušala da dođe do zajedničkog jezika sa bugarskim komitama, ali bez mnogo uspjeha, što je 1904/1905. dovelo do pravog "rata" između srpskih i bugarskih četa. Samim tim, i jedna i druga strana su za primarni cilj uzele uništenje svojih protivnika, nastojeći da se klone sukoba sa turskom vojskom. U periodu do mladoturske revolucije 1908. i prekida četničke akcije, srpske čete su uspjele da stvore značajnu četničku terensku organizaciju. Ti uspjesi su primorali Bugarsku da uzme u obzir i srpske interese u Makedoniji. Dugoročni cilj Srpske četničke akcije, kako ukazuje istoričar Uroš Šešum, upravo je bio primoravanje Bugarske na pregovore. Rezultat tih napora bilo je sklapanje srpsko-bugarskog sporazuma 1912. godine.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
