Postizanju sporazuma sa Bugarskom je doprinio i srpski predsjednik vlade Milovan Milovanović, koji je jedino u sporazumijevanju sa Bugarskom vidio mogućnost opstanka Srbije. Naime, izložena snažnom austrougarskom pritisku, Srbija je još marta 1904. sklopila sa Bugarskom dva sporazuma, koje je 1905. slijedio Ugovor o carinskom savezu. Međutim, Srbija je bila primorana da ovaj ugovor raskine već 1906. zbog početka tzv. Carinskog rata sa Austrougarskom. Aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. Beč je dodatno ugrozio Srbiju, zbog čega je ona otpočela pripreme za sklapanje saveza sa Bugarskom, koji je trebalo da bude defanzivan prema Austrougarskoj, a ofanzivan prema Turskoj. Izbijanje italijansko-turskog rata 1911. ubrzalo je proces sporazumijevanja balkanskih država. Petomjesečni srpsko-bugarski pregovori rezultirali su potpisivanjem Ugovora o savezu 13. februara 1912. godine. Njegovim tajnim dodatkom izvršena je i podjela teritorija: Srbiji je trebalo da pripadne oblast sjeverno i zapadno od Šar-planine, a Bugarskoj oblast istočno od Rodopa i rijeke Strume. Teritorija između ovih oblasti je podijeljena linijom Kriva Palanka – Struga, a za rješavanje eventualnih sporova bila je predviđena arbitraža ruskog cara. Maja 1912. sklopljena je i vojna konvencija, poslije čega je uslijedilo i sporazumijevanje ove dvije države sa Crnom Gorom i Grčkom, čime je obrazovan Balkanski savez.
Oktobra 1912. četiri saveznice su objavile rat Turskoj i vrlo brzo slomile njen otpor, zbog čega je ona već sledećeg mjeseca molila velike sile za posredstvo u sklapanju mira. Potpisivanje primirja je uslijedilo početkom decembra 1912, da bi već sredinom mjeseca u Londonu otpočeli mirovni pregovori. Međutim, ubrzo je došlo do razmirica među saveznicima oko raspodjele oslobođenih teritorija. Najozbiljniji spor je bio između Srbije i Bugarske, ali i Bugarske i Grčke između kojih su se razvili ozbiljni incidenti. Nastale pukotine u odnosima između balkanskih država nastojale su da iskoriste Austrougarska i Njemačka, posebno se trudeći da izazovu rat među saveznicama. S tim u vezi, Austrougarska se snažno suprotstavila srpskom izlazu na more preko Albanije. Suočena sa takvim razvojem događaja, Srbija je odbijala da Bugarskoj prepusti teritorije u Makedoniji predviđene ugovorom, zbog čega je februara 1913. tražila od bugarske vlade izmjenu ugovora, što je ova odbila.
Istovremeno, Bugarska je došla u sukob i sa Grčkom, što je uticalo na njeno udruživanje sa Srbijom. Ruski car je nastojao da spriječi nadolazeći sukob, ali u tome nije imao uspjeha. Bugari su tokom noći 29–30. juna 1913. izvršili iznenadni napad na Srpsku vojsku na Bregalnici, gdje su pretrpjeli poraz. Na srpskoj strani su bile i Crna Gora i Grčka, a sukob su iskoristili i Rumuni i Turci, čime je Bugarska bila primorana da zatraži primirje. Ugovor o miru je potpisan u Bukureštu avgusta 1913. kojim je Srbija zadržala teritoriju u Makedoniji koju je oslobodila.
Iako je iz rata izašla proširena djelovima Makedonije i Trakije, uključujući i izlaz na Egejsko more, Bugarska se nije mirila sa pretrpljenim porazom i gubitkom Vardarske Makedonije. Strahujući da bi tamošnje stanovništvo, koje je smatrala bugarskim, moglo da poprimi srpski nacionalni identitet, Bugarska je nastojala da spriječi učvršćivanje srpske vlasti na novooslobođenoj teritoriji. Za to je prvenstveno namjeravala da upotrebi komitske čete VMORO.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
